HRVATSKI MEDIJI O IZBORIMA U SRBIJI: Nesposobna opozicija omogućila Vučiću da postane “srpski Kim Jong-un”!

Istaknuti hrvatski novinar i politički analitičar, Vlado Vurušić, u analizi jučer okončanih lokalnih izbora u Srbiji ističe da je ovakvu premoćnu pobjedu Vučiću dobrim dijelom omogućila nesposobna opozicija koja se potpuno raspala jer se nisu mogli dogovoriti ni oko zajedničkog izlaska kao ni oko zajedničkog neizlaska na izbore. Odličnu analizu hrvatskog novinara prenosimo u cjelosti.

Na krnjim lokalnim izborima (dio oporbe nije se natjecao, ali tko je toj više-manje “neprozračnoj” oporbi kriv) Aleksandar Vučić trijumfirao je u 84 grada i općine od 88 gdje su se održavali izbori! Tako je barem on rekao u izbornoj noći.

Nije pobijedio samo u Tutinu, gdje su Bošnjaci apsolutna većina, te u vojvođanskim gradovima s priličnom mađarskom zajednicom Bačka Topola, Knjaževac i Senta, mada nije dobio ni u Preševu, gdje većinu imaju Albanci. No, to nije tako bitno, a ni ne smeta mu. Doduše, ne znači na će svugdje obnašati vlast, ali u velikoj većini hoće. A ono što je njemu najvažnije – ima apsolutnu vlast u Beogradu, Novom Sadu te najvjerojatnije i u Nišu, mada su tamo pobjedu proglasili i oporba i njegov SNS, ali je kako se čini sve je u “jednom zastupniku”.

A taj presudni glas je jedini predstavnik Ruske stranke, Tihomir Perić, koji će gotovo sigurno stati uz Vučića. Treba napomenuti da je ta stranka ušla i u beogradsku skupštinu. Tako da će biti još, u sljedećim danima, natezanja oko Niša, koji se već proglasio “slobodnim gradom”, ali ga Aleksandar Vučić neće samo tako dati.

Oporba se nadala da bi “zauzimanjem” Beograda bio početak kraja Aleksandra Vučića, ali sada je i Beograd u potpunom njegovom vlasništvu, a višemjesečni prosvjedi “Srbija protiv nasilja”, na kojima su se okupljali deseci tisuća ljudi, još jednom kao i slični prijašnji prosvjedi protiv Vučića, nisu dali rezultate, a on je uspio unijeti raskol i među njih.

Na kraju je Vučić čak svojom morbidnom manipulacijom uspio i strašni pokolj u Osnovnoj školi Ribnikar u Beogradu te krvavi pohod u Mladenovcu okrenuti sebi u prilog, premda su oni bili impuls za velike građanske prosvjede koju su najavljivali konačni njegov pad. Podsjetimo, na svoje mitinge doveo je obitelji žrtava tih sumanutih pokolja.

Ovakvu premoćnu pobjedu Vučiću je dobrim dijelom omogućila nesposobna oporba koja se potpuno raspala jer se nisu mogli dogovoriti ni oko zajedničkog izlaska kao ni oko zajedničkog neizlaska na izbore. Svatko je gledao samo sebe, pa će neobuzdani Aleksandar Šapić ponovno postati gradonačelnik glavnog grada. No, sada je kao, nekakav novi lider srbijanske oporbe, isplivao Savo Manojlović, šef pokreta “Kreni – promeni”, ali samo zato što neki viđeniji, ali isto tako za Vučića neopasni, dosadašnji oporbeni političari nisu izašli na izbore, poput Dragana Đilasa, Marinike Tepić, bivšeg predsjednika Borisa Tadića ili Zdravka Ponoša. Koliko će on plivati, vidjet ćemo.

Tako su oni svojim “nečinjenjem” znatno pomogli Vučiću, kao i slaba izlaznost koja je u prosjeku bila 50 posto, a možda čak i nešto niža, što uvijek Vučiću ide u prilog jer on ima “disciplinirano i kontrolirano” biračko tijelo. Vučić je sa svojom listom svugdje dobio najviše glasova, no da se oporba uspjela dogovoriti, dojam je, vjerojatno bi u mnogim sredinama oni sada bili pobjednička opcija ili bi makar jako otežali Vučićevoj opciji da mirno vlada, kako će to sada biti u Beogradu, gdje je na zadnjim izborima, u prosincu, oporba bila na rubu pobjede.

Sada su propali potpuno (oporba će imati tek nešto više od trećine gradske Skupštine glavnoga grada) bez obzira na optužbe o neregularnostima, dovođenju birača iz drugih sredina, glasovanju istih ljudi više puta i slično. No, nesloga unutar oporbe, odnosno bolje rečeno nesposobnost da ponudi i bude prepoznatljiva alternativa Vučiću, uz uobičajene tradicionalne izborne makinacije, apatiju i nezainteresiranost oporbenih glasača, ponovno su bili dobar adut vlasti.

Aleksandar Vučić, iako je predsjednik države, a nije više ni čelnik vladajućeg SNS-a, opet je bio nositelj liste, koja je i ovaj put nosila njegovo ime. Konačno, on je i sam svojim stranačkim podanicima kazao kako su oni bez njega ništa i da ne bi pobijedili na izborima.

Nije daleko od istine, ali i potvrda da Srbija postala prava autokracija i da se Vučić ponaša kao rodonačelnik nove dinastije, po obrascu Sjeverne Koreje. Konačno, stalno je u društvu svog starijeg sina Danila Vučića, čije prisustvo na slavlju u stranačkim prostorijama nije zanemario ni jedan režimski mediji koji drži do sebe.

No, vratimo se oporbi. Zašto ih Vučić već godinama uspijeva izigrati? Ne samo zato što je uspio iskontrolirati sve medije, kupiti i pridobiti mnoge poznate Srbe, zauzeti institucije i napraviti bizarni i groteskni patetični mučenički kult (zašto Srbi padaju na te izlizane nacionalističke petparačke fore, pitanje je za psihologe i sociologe, ako ne i za psihijatre), nego u prvom redu zato što se oporba umnogome ne razlikuje od Vučićeve nacionalističke memorandumsko-miloševićevske mantre.

Oporba je “personalizirala” svoju političku borbu samo na njega i fiksirana je na uklanjanje njega kao “diktatora”, ali rijetko istupa protiv njegove politike koja je vrlo remetilačka i opasna i za Srbiju i za regiju. Ne treba ići daleko, njihov stav o Kosovu, Crnoj Gori, Republici Srpskoj ili Rezoluciji o Srebrenci, zapravo se ne razlikuje od one koju propagira Vučić. Oporba će ismijati njegovo patetično zamatanje u srpsku zastavu u UN-u, ali će isto tako Rezoluciju proglasiti i “antisrpskom” ili će u vezi s Kosovom čak Vučića optuživati za izdaju, a da nudi neki alternativni prijedlog kojim bi se problem pokušao riješiti. I Savo Manojlović, nova oporbena zvijezda, uklapa se u tu “šprancu”. Vučić spretno manipulira s time, stoga izborni rezultati ne začuđuju. A Vučić je još moćniji i opasniji.