Vijesti

“ONI KOJI I DALJE SLAVE KARADŽIĆA I MLADIĆA NISU ZAVEDENI, NEGO KRVOŽEDNI”

Prekjučer je u savjetu UN-a izglasana Rezolucija o genocidu u Srebrenici. Mali civilizacijski korak za koji se nadam da donese mrvu utjehe porodicama žrtava.

Što se nas ostalih tiče, mislim da se nema tu šta „slaviti“. Ne samo zbog toga što je usvajanje ovakve rezolucije moralne obaveze, nego jer se poslije Srebrenice u životu nema čemu radovati. U istom onom smislu u kojem je Adorno napisao da piše poeziju nakon Aušvica varvarski čin.

Rezolucija je izglasana, ali nam je potvrđeno da je ovo vrijeme čudovišta. Poražavajuće je što baš svaki degustator nije bio „zelen“, što podrška ovoj Rezoluciji nije jednoglasna.

Glasanje je teklo sada već standardnim geopolitičkim tokom. Dakle, dio država se oslanjao na to u kakvim su odnosima sa inicijatorima, sponzorima i percipiranim „metama“. Tako su neki ostali uzdržani zbog odnosa prema Njemačkoj, neki zbog odnosa sa Ruandom, neki jer se slična rezolucija nije napisala za Gazu, a neki jer smatraju da Rezolucija produbljuje nemire.

Dobrom dijelu onih koji su apstinirali i oni koji su bili protiv je jedno zajedničko: o Srebrenici pojma nemaju. Zbog toga su povjerovali Vučićevoj idiotskoj retorici „ Vi moćni nas male zlostavljate, ali mi se ne damo “, te se u njoj pronašli. Ako ste zemlja Globalnog Juga, nije teško identifikovati se sa tom pričom – tzv. Zapad ih je uz pridike pljačkao, ubijao, bombardovao, a neokolonijalna praksa se nastavlja i dan danas.

Čelnici ove države nisu shvatili da su zemlje bivše Jugoslavije Srbija ono što je njima NATO i kolonizatorska čizma. Agresor, ratni profiter, sveprisutni Veliki brat koji se miješa u unutrašnje stvari, svojata teritorija i postavlja marionetske vlade.

S druge strane, dok su diplomate objašnjavale razloge glasanja za, uzdržanosti ili glasanja protiv, Vučić je pjenio od nervoze i neizvjesnosti. Da upotpuni fašistoidnu simboliku patetične svemoćne-žrtve, ogrnuo se srpskom zastavom i plačno busao kako mu se niko ne smije skinuti. Izgledao je kao dijete koje je već poslato u sobu, pa sad roditelji iza zatvorenih vrata kroz suze pruža performativni otpor.

Prilikom glasanja držao je zastavu preko usana i gledao na ekranu kao izvođači na Evroviziji dok čekaju glasove publike. Glasovi su stigli, a on je, po njegovom viđenju stvari, „izgubio“. Livestream krah jednog autokrata.

Izgleda da je put od lijepljena stola „Bulevar Ratka Mladića“ do popisane histerije u klupi UN-a kraći nego što se mislilo. Paradoksalno, u tim klupama, jedino je baš on – predsednik Srbije tvrdio da su Srbi genocidan narod. Svi ostali, čitav svijet, su ga ubjeđivali da nije tako.

Ubiše se silne diplomate da dokažu ono što ljudi iz regiona pišu i pričaju godinama: da ne postoji genocidna nacija i da je krivica individualna. No poslije toliko tekstova, napisanih i izrečenih riječi – prilično sam siguran da i Vučič i ovi što protestuju to i znaju. Ne smeta njima izmišljena etiketa „genocidnog naroda“ koju samu sebi lijepe, nego osuda samog genocida.

Vučić je i sam 1995. godine iz skupštinske klupe izgovorio „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo 100 Muslimana“. Demonstranti protiv Rezolucije, vjerujem, nemaju ništa protiv toga. Štaviše, vjerujem da rado vole da čuju „Moj je tata zločinac iz rata“, „Džamije u oblake lete“ i slične ode koje priznaju genocid. Vole i da skandiraju Ratku Mladiću, crtaju njegove grafite i pozivaju na ponavljanje zločina sa frazom „Nož, žica, Srebrenica“.

Nije u pitanju zavedenost glupom propagandom da UN želi da proglasi Srbe kao genocidan narod. Nego strah da zbog Rezolucije neće više moći da rade. Da neće moći da slave vojnike smrti i pozivaju na nove Srebrenice.

Nisu zavedeni – nego krvožedni.

Baš zbog toga, u te genocidne pojedince, za mene, spadaju i oni. Ne kao nacija, nego kao pojedinac koje taj genocid podržavaju i slave. Da približim: i Karadžić i Mladić su genocidni, ali i rulja koja im drži leđa.

Da je danas 1995. godina, ako možda i ne bi pucali u Potočarima, onda bi vjerovatno bili oni koji pomažu da se zakopaju kosti žrtava.

Zaista je teško imati neku vrstu klasne solidarnosti ili opravdanja za ove greške socijalnog kodiranja. Kada pogledam širu sliku, razumijem da su i oni žrtve: mitologizovane istorije, lošeg ekonomskog statusa i obrazovanja. Razumijem, ali ne opravdavam.

Još davno je Sartre napisao da mrzi žrtve koje poštuju svoje dželate. Dodajem da je žrtve koje slave tuđe dželate nužno prezirati .

Mislim da ih vrijeme čak više poštujemo, jer se suočavamo sa masama u skladu sa njihovim potencijalom; sa tim kakve bi mogle biti, umjesto da se prilagođavamo njihovom degradiranom stanju.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button