POTRESNO PISMO: Sladoled i bijela ruža na mjestu gdje je ukopan dvoipogodišnji Sandro Kalesić
Sandro Kalesić najmlađa je žrtva zločina na Kapiji izvršenog 25. maja 1995. godine. Ubijen je u naručju oca Dine sa dvije i pol godine.
“Kad sam vidio da mi je Sandro pogođen, ja sam ga primakao sebi, osjetio sam da mu je mokro oko srca. Nisam znao da je pogođen, i onda sam ga odmakao i vidio krv. Preko raskomadanih tijela trčali smo do mog auta. Kad smo došli na ulaz u Klinički centar, ja sam osjetio da mi je Sandro izdahnuo na rukama”, navodi se u jednoj od objava oca Dine Kalesića.
Na mjestu gdje je ukopan Sandro Kalesić i ove godine osvanulo je dirljivo pismo:
“Ne brini, samo spavaj, sutra kada ustaneš bit će sve uredu. Znači, sutra ću ponovo moći milovati tvoju plavu kosicu, držati tvoje male dlanove u svojima, gledati tvoj široki osmijeh, grliti nejaka, mala ramena, kao da mi je posljednje?!! Oh, kakva bi sreća bila držati te u zagrljaju i više te nikada nikome ne pustiti… ili skupa ili nikako! Ti i ja moja mala Plava Gljiva sa najveselijim osmijehom u očima, bezbroj dječije slatko izgovorenih riječi, rukicama koje se pružaju ka meni, grle me iskreno, čisto, glavica na mome ramenu, tako spokojno spuštena… Ne brini, samo spavaj, sutra kada ustaneš bit će sve uredu. Znači, ponovo ćeš koračati pored mene do bake i dede kao veliki, objašnjavati mi zašto teta na ulici prodaje čokolade i sa beskrajnim i čistim povjerenjem u najplavljim očima na svijetu pružiti ruke ka meni kada trebamo preći ulicu. Zatvorim oči i osjećam tvoj zagrljaj, nježan i jak u isti čas. Da li je moguće toliko osjećati nečiju prisutnost, iako tvoju prisutnost zamišljam šta mi govoriš, kako mi se smiješ, kako me gledaš… da li bi i danas tako bilo? Da li bi dolazio svojoj keki kada ti treba razgvor, savjet, osmijeh od kojeg te neće boliti glava? Ne brini, samo spavaj, sutra kada ustaneš bit će sve uredu”. Više te neće boliti rupica u srcu veličine zrna riže, više nećeš ječati zato što ne znaš šta se događa, i što te boli i što te strah, više ti nikada neću moći prošaptati jedino Plavo moje, stisnuti te u zagrljaj i reći koliko te volim, još samo sada ćeš podići najčistiji i najplaviji pogled ka nebu, tamo gdje je tvoja duša našla mir, gdje se smiješ i dozivaš me… ali moje oči ne mogu da se otvore, nešto im neda.. da te zagrlim pogledom, stisnem uz sebe, nešto mi stišće grlo i nikako da protisnem tvoje ime, guši me, rastavlja na sitne dijelove, razara. Ne brini, samo spavaj, sutra kada ustaneš bit će sve uredu, i više nikada ništa nije bilo uredu… Najviše na svijetu voli te tvoja keka”, navodi se u pismu koje je ostavila tetka Sandra Kalesića.
