Predstavnici vladajuće koalicije u Bosni i Hercegovini održali su još jedan sastanak u ponedjeljak, 13. maja. Po završetku sastanka, građani BiH dobili su (ne)očekivanu vijest – ništa nije dogovoreno.
Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, prvi je izašao pred medije, a ubrzo su mu se pridružili Nermin Nikšić, premijer Federacije BiH, Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, te Elmedin Konaković, čelnik NiP-a.
Međutim, situacija nije jednaka za sve. Dok Dodik i Čović mogu računati na stabilnu političku podršku u svojim “taborima,” predstavnici Trojke suočavaju se s rastućim izazovima.
Za velik dio javnosti, brojni dogovori s Dodikom i Čovićem predstavljaju prevelik teret za Bosnu i Hercegovinu. Dodatne probleme izazvala je reakcija Elmedina Konakovića na akciju “Black Tie 2,” uključujući njegovu press konferenciju u prostorijama Ministarstva vanjskih poslova i otvoreni napad na novinara Avdu Avdića.
Stiče se dojam da je Trojka propustila priliku da iskoristi “jokera” u vidu reakcija na Dodikove poteze u prethodnom periodu, posebno na najavljivanje izbornog zakona RS-a. U trenutku kada je predsjednik RS-a bio pod velikim pritiskom i pojačao svoju zapaljivu retoriku, Trojka je propustila šansu da krene u ofanzivu.
Drugim riječima, organizovanje sastanaka nakon Dodikovih izjava poput one da “Srbi ne žele da dijele zrak s muslimanima” je kontraproduktivno. Takva uvredljiva i ekstremna retorika predsjednika manjeg bh. entiteta čini dalju saradnju posle takvih ispada sličnom pružanju ruke političkom davljeniku.
Predstavnici Trojke će, naravno, nastaviti insistirati na dijalogu, smatrajući ga “jedinim pravim putem” i “alternativom blokadama koje ne vode ničemu.” Međutim, razgovori bez jasno definisanih tema su besplodni i ne donose značajne promene za građane BiH, slično blokadama na koje su već navikli.
Ironija je da bi predstavnici Trojke mogli naučiti ovu lekciju upravo od svog koalicionog partnera Milorada Dodika. On nikada ne učestvuje u sastancima, formalnim ili neformalnim, bez prethodnog postavljanja tema i crvenih linija.
Predstavnici Trojke moraju iskoristiti trenutni momentum, pojačan Dodikovom retorikom koja svetu ponovo pokazuje njegovu pravu prirodu, da oni budu ti koji postavljaju okvire razgovora. Time bi pokazali da mogu biti lideri u dijalogu, a ne samo oni koji su spremni praviti ustupke za najmanji napredak BiH ka EU.
Konkretno, postoji cijeli niz stvari koje se mogu tražiti od Dodika kako bi se uopšte sjelo za pregovarački (ili koalicioni) stol. Bilo da je riječ o popunjavanju Ustavnog suda BiH, gdje neupražnjene stoje dvije stolice rezervisane za sudije iz RS-a, ili samo o prekidu izrazito opasne retorike koja uključuje i negiranje genocida u Srebrenici, predstavnici Trojke imaju široku paletu uslova koje mogu postaviti pred Dodika.
U slučaju da opet sjednu za stol ponašajući se kao da su manjinski partneri u vlasti koji mogu, ali ne moraju biti tu, predstavnici stranaka sa sjedištem u Sarajevu mogli bi se naći u ogromnom problemu.
Važno je istaći ulogu HDZ-a, tačnije predsjednika ove stranke Dragana Čovića. On se držao sa strane tokom velikog dijela ovih “prepucavanja”, a indikativno je da se nije oglašavao ni o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, koji je trenutno najveći kamen spoticanja među partnerima u državnoj koaliciji. Ovo je nastavak političke taktike koju Čović prakticira od ulaska u vlast.
Jednostavno rečeno, predsjednik HDZ-a zna da ove “čarke” njemu ne mogu donijeti ništa dobro, a njegovo insistiranje na razgovoru kao načinu rješavanja problema radi mnogo na internacionalnom imidžu njega i stranke koju vodi. HDZ bi se tako mogao profilirati kao “pomirbeni faktor”, što bi u mnogočemu popravilo sliku Čovića pred internacionanim faktorom u BiH, koja je poljuljana zbog situacije s južnom interkonekcijom u našoj zemlji.
Iako će podrške Evropske unije, barem one nominalne, uvijek biti zbog intenzivnog lobiranja Hrvatske i činjenice da se nijedna odluka ne može donijeti bez glasa ove zemlje, Čović je počeo da dobija izrazito žestoke kritike iz SAD-a, što mu sigurno ne odgovara. Izgradnja imidža HDZ-a kao “mosta” između Dodika i stranaka sa sjedištem u Sarajevu, mogla bi biti Čovićeva taktika za promjenu narativa o političarima iz ove stranke u Washingtonu.
Jasno je da ustavne strukture Bosne i Hercegovine nalažu određen nivo kompromisa i razgovora među partnerima koji na državu ne gledaju isto, ali uslovi tih kompromisa i razgovora ne moraju biti jednostrani.
