NIKOLAIDIS ZA “SB”: “Kako biste nazvali ideologiju koja je počinila genocid u Srebrenici? Da nije…”
Pola miliona projektila nije bilo dovoljno: trebao je još jedan da bi se dokazao zločin bombardiranja grada?
O ovome sam već pisao, ali izgleda bezuspješno. Pa ćemo ponoviti gradivo.
Kako biste opisali čovjeka koji uzme pušku, zauzme položaj na brdu i ubije dijete koje majka nosi u naručju? Što biste rekli? Psihopata?
A kako biste opisali čovjeka koji kao dio precizno planirane vojne operacije zauzme položaj na brdu i ubije dijete koje majka nosi u naručju? Vojni snajperist?
Andrej Nikolaidis piše za Slobodnu Bosnu
Kako biste nazvali čovjeka, suviše čovjeka, koji je naredio snajpersku vatru u kojoj su ubijana sarajevska djeca, izjavivši: “Kada god prođem pored Sarajeva, zastanem i ubijem nekoga usput. Zato je ovaj put za Sarajevo /nerazumljivo/ snajperski obustavljen. Ubijem, riješim se Turaka, koga briga” čija će se riječi vječno odjekivati ledenom prazninom svemira kao dokaz da je tama crnih rupa svjetlost jutarnje zore u poređenju s mrakom koji može obuzeti ljudsku dušu? Kako biste, dakle, nazvali Ratka Mladića? Heroj, a ne zločinac?
Koja je razlika između čovjeka koji je psihopata, pa upadne u tuđu kuću i pobije cijelu obitelj, i čovjeka koji je patriot, pa u tuđoj kući pobije tuđu obitelj?
Ideologija, braćo i sestre, ideologija.
Da bi se počinio zločin srebreničkih razmjera, dakle genocid, potreban je sveopći, masovni rad ideologije. To može samo ideologija: potaknuti tisuće, ako ne desetke tisuća ljudi, da ubijaju druge ljude i njihovu djecu u najvećem duhovnom miru, zatim organizirano, sustavno prikriti zločine, samo da bi ih na kraju, ponovno sustavno, osporavali i relativizirali pred javnošću.
Na kraju krajeva: samo ideologija može opravdati ono što bi, da nema ideologije, bilo prepoznato kao psihopatski zločin.
A kako se, molim lijepo, naziva ideologija koja je počinila genocid u Srebrenici? Da nije: velikosrpski nacionalizam. Ali, o tome nećemo govoriti, zar ne? Jer to bi moglo uznemiriti sljedbenike te ideologije?
Idi. Idi. Idi.
Moja tvrdnja je vrlo jednostavna i vrlo neugodna: znali smo.
Nismo samo znali da se to dogodilo, već smo znali i da će se dogoditi. Genocid u Srebrenici nije bio izolirani incident, nije bio odstupanje od matrice prema kojoj se rat u Bosni odvijao. Srebrenica je bila vrhunac pažljivo planiranog i provedenog zločinačkog poduhvata, koji je upravo u Srebrenici najdetaljnije, najpotpunije ostvaren. U nešto drugačijim, da ih tako nazovem – laboratorijskim uvjetima, bez (zakašnjelog i preoslabog) pritiska velikih sila, cijela Bosna bi bila – Srebrenica.
“Nismo znali”, kažu. Kada su izašli na ulice i formirali špalir, kao što su nekada dočekivali Štafetu mladosti na Titov rođendan, ispratili su tenkove koji su se uputili na bojište, zar nisu znali da će ti tenkovi tamo uništiti i ubiti? Ti tenkovi su bili okićeni cvijećem jer nisu bili svjesni uloge tenka u ratu? Ili su, naravno da jesu, savršeno znali kamo ide i s kojim zadatkom se ta oklopljena smrt uputila, pa su baš zbog toga bacali cvijeće na nju?
Kada je vojska RS izvršila masakr na sarajevskoj tržnici Markale, Miloševićeva televizija organizirala je posebne emisije u kojima su “stručnjaci” dokazivali kako Karadžićeva vojska nije samo da nije, već nije mogla počiniti taj zločin. Zaista, kako bi mogla? Sarajevo je bilo pod opsadom godinama; u gradu je tijekom opsade ispaljeno oko pola milijuna projektila; samo 22. srpnja 1993. ispaljeno ih je 3777. Cilj tog bombardiranja, koje nije bilo tajno za građane Srbije i Crne Gore, niti su se oni protiv toga bombardiranja – izuzev malog broja medija i pojedinaca koji jesu – bunili, bio je isti kao i cilj svakog granatiranja grada u povijesti: ubiti što više ljudi i srušiti što više zgrada. No građani Srbije i Crne Gore pozvani su da Markale shvate kao uvredu nacionalnoj časti. Mi – šta smo mi, neki zločinci? Televizijski stru
