Mladi iz Srbije koji su poslali pismo podrške UN-u za rezoluciju o Srebrenici primili jezive prijetnje

Inicijativa mladih za ljudska prava iz Srbije uputila je pismo Ujedinjenim nacijama kao znak podrške usvajanju rezolucije o genocidu u Srebrenici, a najavljeno je i obraćanje mladih iz ove inicijative pred UN-om. Upravo zbog ovoga i javno izrečenih stvavova, primili su brojne prijetnje putem društvenih mreža, ali jednu u realnom svijetu. Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Srbije, kazao je za N1 da uprkos svemu ne odustaju te je govorio o važnosti UN-ove rezolucije o genocidu u Srebrenici upravo za mlade, ali i cjelokupno društvo u Srbiji.

Vaša organizacija pozvala je na uvajanje ove rezolucije, u čemu se po vama ogleda njen značaj?

Njen značaj je višestruk. Na prvom mjestu, reozlucija daje garanciju na jedno sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici na globalnom nivou, a s druge strane ono što znamo u dosadašnjem Nacrtu rezolucije nalazi se podsjećanje na obaveze članica UN o procesuiranju ratnih zločina, o tome da se završi, odnosno efikasno sprovede proces potrage za nestalima i da se na najdostojanstveniji način ostaci tih ljudi pokopaju. Ovaj nacrt ima jedan univerzalni karakter koji se često u Srbiji i RS dodatno poriče, sem pravne kvalifkacije genocida, često se stavlja neka vrsta opasnosti da se ovom rezolucijom osuđuju drugi ratni zločini i genocidi. Sasvim suprotno ovdje imamo jasnu rečenicu u tom nacrtu u kojem se osuđuje i glorifikacija ratnih zločinaca bez bozira da li je riječ o genocidu u Srebrenici ili nizu drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Posebno je važno na podsjećanje na obavezu u skaldu s Konvencijom o kažnjavanju i prevenciji genocida koja se posebno odnosi na zvaničnike BiH, ali i Sebiju koja je do sada jedina osuđena za nesprečavanje genocida u Haškom sudu 2007. godine. Planiranje ove reozlucije da se 30 godina od gencida u Srebrenici da se podsjeti šira javnost na samu odgovornost samih UN je isto nešto što je od velike važnosti. Za lokalni kontekst, ona predstavlja za nas kao mlade ljude iz Srbije dobra polazna osnova za izgradnju trajnijeg mira u cijeloj regiji, a posebno odnosima Srbije i BiH.

Zbog pisma podrške koje ste poslali UN su neki vaši članovi i dobili prijetnje. Je li vas to uplašilo i obeshrabilo da nastavite govoriti o istini?

Teško je kada se suočite sa stotinama prijetnji kada izađete javno, poseno mladim kolegicama. To može da ugrozi i stavi pod znak pitanja vaš dalji aktivizam, ali smo mi poduzeli pravne korake da se prijave nalozi jer je većina prijetnji stigla preko društvenih mreža. Podignuta je i krivična prijava jer je jedna bila realna. To nas nažalost ne čudi obzirom na prethodne aktivnosti koje smo tokom 20 godina postojanja radili, na 10-godišnjicu kada je niz bilborda podsjećanja na odgovrnost ne samo državu i instituciju već i društvo da se obrazuje o onome šta se dogodilo u Srebrenici.

Rekli ste da će usvajanje rezolucije biti od koristi za društvo u Srbiji jer će poslužiti kao dobra osnova za društveni dijalog o odgovronosti Srbije za genocid. Da li je moguće u javnoj sferi Srbije zapravo osigurati dotojanstven mjesto za žrtve?

Triudimo se da taj prostor bude sve veći, ali prepreke su prije svega poricanje ratnih zločina na generalnom nivou – u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije koji dolaze od vrha države – od predsjednika Republike (Srbije, op.a.), ministara, poslanika u NS itd. Postoji podatak do kojeg smo došli na osnovu istraživačkog izvještaja o stavovima mladih, da kada postavite pitanje mladim ljudima da skaliraju koji je to najveći ratni zločin na prostoru bivše Jugoslavije, skoro 20 posto je reklo da su to zločini u okviru operacije hrvatske vojske Oluja, a ispod pet procenata kažu da je to Srebrenica.

Kako mladi u Srbiji percipiraju usvvajanje rezolucije i uspjevaju li vlasti da uvjere mlade, ali i cjelokupnu javnost u Srbiji u narativ koji propagiraju u smislu da se u Srebrenici nije dogodio genocid?

Kada smo mladim ljudima u okviru tog istraživanja postavili pitanje da li smatraju da su ubistv,a odnosno zločini u Srebrenici genocid, više od trećine je reklo da da. Ali imate manji broj od trećine koji kaže da ne zna i blizu trećine onih koji su učestvovali u istraživanju koja kaže da ne smatra. Postoji zdrava osnova u društvu u Srbiji i postoje različiti načini kako mladi ljudi dolaze do znanja o tome, ali u javnoj sferi je prisutno poricanje i glorifikacija ratnih zločinaca. Od grafita Ratka Mladića do spomenica Vinku Pandureviću koji ima i uvaženo mjesto u javnom prostoru. Kroz saradnju s Memorijalnim centrom Srebrenica i drugim organizacijama iz BiH, u prethodnih nekoliko godina dovodili smo stotine mladih ljudi u Podrinje, organizovali nekoliko škola i pokušavamo da pariramonarativu poricanja. Nije lako, ali potrebna je politička volja, da određene političke stran ke koje bi kroz demokratske procese na izborima implementirali niz ovih stvari koje se apostrofiraju i u samoj rezoluciji. Zato je to osnova za mir.

Šta je potrebno uraditi da se to desi?

U Srbiji nažalost nije moguće sankcionisati negiranje genocida, ali i drugih zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina koje su presuđeni presudama Međunarodnog tribunala u Hagu zato što u Kirivčnom zakoniku se ne poziva na te presude. Samim time je dozvoljen prostor za široko poricanje, negiranje i trijumfalizam i to vidimo u posljednjih 20-ak dana i u Srbiji i u RS. Podsjetio bih da često čujemo i od politčara odavde da je to završena stvar, da su zločinci odgovarali, ali to ne odgovara realnosti. Čitav je niz optuženih pred Sudom Bosne i Hercegovine koji su bili oficiri VRS i Drinskog korpusa koji su optuženi za genocid, a pronašli su utočište u Srbij i dobili državljanstvo.