Nekakva američka „crna lista“ služila je sve donedavno Miloradu Dodiku tek kao „potvrda“ da je, navodno, na pravom putu i da njegova politika daje rezultate
Suštinski izostanak bilo kakvih ozbiljnih posljedica, Dodika je uljuljkao u uvjerenju kako mu SAD, eto… ne mogu ništa, te da su te sankcije samo tigar od papira. Mala neugodnost.
Nešto što ga ne treba previše brinuti i što mu – na kraju krajeva samo podiže ugled među nacionalistima i rusofilima poput njega u Moskvi, Beogradu ili Banja Luci.
Međutim, problem sa američkim sankcijama je u tome što one, u pravilu, nisu sredstvo brzog pritiska, već poluga moći koja svoje prave rezultate daje u dužem vremenskom periodu. Dobar je to “poučak” i za sve one ostale, koji misle da mogu sa Amerikancima “igrati igru – bez igre”.
Na početku sve izgleda nakako diplomatski „benigno“, jer je baš tako dizajnirano. Da bude neka vrsta poruke za sasvim određene političare i politike da malo stanu na loptu i porazmisle o svojim potezima ili strategijama.
Kako taj sistem ranog upozorenja da SAD misle ozbiljno kod Dodika nije izazvao nikakve pažnje vrijedne reakcije ili promjene stavova, Amerikanci su odlučili malo povećati uloge u ovoj igri.
odjednom… sankcije više nisu negdje „tamo daleko“…iza sedam brda i sedam mora… već u vlastitom dvorištu ili bolje reći – banci!
Kao ni mnogi drugi prije njega, koji su se busali u „prsa junačka“ ni Dodik nije shvatio kako posljedice američkih sankcija nisu pitanje njegovog odnosa prema njima, već samo procjene Amerikanca kada će ih aktivirati i u kojoj mjeri.
Kada će pritistnuti dugme, jer je sasvim predvidljivo kako će najvažnije finansijske institucije reagovati kada se pred njih stavi dilema: ili SAD ili Milorad Dodik?
Kako su svi raniji krediti odavno potrošeni, a Dodik uporno nastavlja prkositi i družiti se sa Putinom – stigao je i taj trenutak. Da mečka zaigra i pred bankama u entitetu RS.
I to je samo početak…
Taj golemi i teški točak sankcija se pokrenuo i sada se može zaustaviti samo hitnim reakcijama Dodika. Njegovim posipanjem pepelom ili pokušajem da se nekako politički „prepakuje“ u hodu. Odustane od dosadašnje destruktivne politike. Okrene leđa Moskvi i zaboravi Putina.
Koliko je to realno? Malo! Mile je jednostavno otišao – predaleko i došao do tačke sa koje nema povratka. I šta da se sada radi nakon svega? Nakon toga, većinom, lažnog osjećaja važnosti i moći?
Kako kaže parafraza one poznate reklame?
Neke se stvari ne mogu kupiti… za sve ostalo tu su… američke tehnike i taktike ubjeđivanja!
