Belko: Bojim se za sudbinu Bosne i Hercegovine
Prvo su kao djeca potrčali da napišu i javnost upute da oni “podržavaju visokog predstavnika Christiana Schmidta i njegovo nametanje izmjena Izbornog zakona koje se tiču izbornog integriteta”. A tek onda su pročitali šta je Schmidt nametnuo i ne znam jesu li shvatili količinu gluposti koju nose ishitrene objave i pohvale. Ne znam ni jesu li shvatili šta je to Schmidt nametnuo.
Ali, ono što znam jasno je k’o dan – probosansko/bošnjačko političko rukovodstvo prvo skoči, pa tek onda kaže hop. A taj pogubni pristup politika koje u onom ili ovom vremenu nose epitet probosanski nije uzrokovan antidržavnim i neprijateljskim utjecajem koji se koordinira iz Beograda i Zagreba, a provodi iz Banjaluke i Mostara. To je naprosto odraz političke nezrelosti čija cijena je veoma visoka.
Potpuna nezrelost, smušenost i pogubljenost te probosanske vlasti ma šta ona značila danas i jučer je produkt decenijskog izostanka nacionalne i državne strategije. Onih crvenih linija na koje su mnogi autori poput profesora Durakovića, eksperta Cere, doktora Išerića i drugih upozoravali sa stranica Patrije, ali i drugih medija.
I sav intelekt koji je ovom zemljom upozoravao proteklih nekoliko decenija nije bio dovoljan kao upozorenje na vrijeme koje će doći. A to vrijeme je došlo. Jer, srpski hegemonizam u kombinaciji sa svetosavljem i nacionalizmom skoro pola vijeka ima jasnu strategiju i crvene linije, samo mu se strategija kombinuje u datim okolnostima. Iako manje izražen, a to je opasna varka, i hrvatski hegemonizam i nacionalizam je odavno definisao ciljeve u BiH.
A u Sarajevu, gdje bi trebalo da se definišu strategije i crvene linije odbrane države danas ne postoji ni procenat političkog konsenzusa o tim pitanjima. Iako je većina političkih vođa i sama svjedočila teškoći preživljavanja u procjepu ta dva hegemonizma, oholost, neodrživa količina ega i nesposobnost da vide dalje od prozora životnog prostora onemogućila ih je da se ozbiljnije okupe oko pitanja od interesa za državu.
Zbog toga, kada ih se danas upita kojim putem dalje, jer rat za odbranu ove države se tek rasplamsao, oni zaplaču i zakukaju. Iz nemoći da djeluju i pohlepe da prepuste djelovanje drugima, svi imaju jedan odgovor – “Zapad mora zaštititi BiH, Zapad je dužan da zaštiti BiH, Zapad treba rasporediti snage u Brčko, Amerikanci, Britanci i Evropljani dužni su da zaštite BiH”.
I upravo iz tog odgovora proizilazi potreba da kleknu i podrže Schmidta, svjesni da je to što Schmidt nameće, bilo loše ili dobro po Bosnu, Bošnjake i Bosance, došlo sa Zapada. U starom Egiptu Zapad je bio mjesto gdje se šalju balzamovana tijela vladara i čuvara palate skupa sa ukopavanjem živih sluga, jer se vjerovalo da će oživjeti u nekom trenutku pa da ih sluge mogu služiti. Iako ne vjerujem da je to moguće, prije će ti stari Egipćani sa “Zapada” probuditi se, nego što će se politički lideri u Sarajevu osvijestiti da sa Zapada neće doći nikakva Musaova/Mojsijeva politika spašavanja.
Jedan od ključnih faktora političke nezrelosti probosanske politike je fragmentacija političkog spektra. Različite političke stranke i lideri često prioritiziraju kratkoročne interese svojih stranaka nad općim dobrobitima zajednice. Ovo dovodi do neprestanih sukoba, nedostatka saradnje i nemogućnosti postizanja konsenzusa o ključnim pitanjima.
Ta politička fragmentacija uslovila je potpunu interesnu polarizaciju, koja ipak u konačnici završava na istom tragu potrebe da se u svakoj krizi traži pomoć od stranaca. Odgovornost je pojam koji se ne može primijeniti na probosansku politiku, a ona je produkt činjenice što računaju da će Zapad uvijek braniti interese Bosne i Hercegovine.
Jer, naši politički lideri nisu produkti ozbiljnih škola i akademija, pa očito ne razumiju da u geopolitičkim potresima se mijenjaju interesi, te da u takvim okvirima saveznici završavaju na različitim pozicijama. Priča o pregovorima s EU je nedvosmislen dokaz. Kada je prije nekih 10 godina bila prilika da se u vidljivom napretku BiH pogura na evropsku trasu, iz Brisela su izmišljali razloge i sabotirali takav razvoj. Danas, kada nema napretka, ali ima straha od Putina, nevidljiv napredak nam serviraju dovoljnim za otvaranje pregovora.
Sve teže je pisati nešto što bi bilo savjet, jer današnje kolovođe bosanske politike u zrcalu svog neznanja vide se kao polubogovi kojima je malo ko dostojan reći da nešto ne valja. A ne valja ništa.
I tek neće valjati, ukoliko politika koja se deklarativno naziva probosanskom ne definiše crvene linije i prilagodljive strategije primjene tih linija. Jer, oni pred kojima kleče, koje podržavaju i zazivaju već 15 godina odbijaju da riješe izvor problema. Izvor je sada postao vir poznat kao Milorad Dodik. Taj vir prijeti da nas sve skupa s državom Bosnom i Hercegovinom uvuče u sukobe nesagledivih razmjera.
Ako im je teško da čitaju, a očito da jeste, onda bi mogli pogledati videozapise o odnosu Zapada spram Zelenskog i Ukrajine na početku ruske agresije i objave posljednjih mjeseci. Možda im tada postane jasno da ni Bijela kuća, ni kralj UK Velike Britanije i Sjeverne Irske, ali ni bilo koja zemlja EU neće slati svoje vojnike da brane bosanskohercegovačke vrleti.
Bojim se da im ni to neće biti dovoljno da shvate da samo organizovanom politikom, definisanim interesima i strategijama za provođenje istih mogu odbraniti državu. Zato se bojim za BiH i njenu sudbinu!