Josip Pejaković: “Od Jugoslavije nastalo šest septičkih jama čiji se sadržaji stalno prelivaju danas jedni u druge. Koja okrutna metafora, zar ne?”

Nekada sam bio jugoslovenski glumac a danas nisam ni bosanskohercegovački nego samo sarajevski. To najviše govori u kojim se govnima ja danas nalazim, kaže za Nova.rs legendarni dramski umetnik Josip Pejaković. Poslije impresivne glumačke karijere, koja broji na desetine i destine uloga u teatru, na televiziji i filmu legendarni sarajevski glumac Josip Pejaković poduhvatio se filmske režije. I potpisao dokumentarni film „Hako“ o gorštaku s Peštera Haku Duljeviću. Ovaj dokumentarac o čovjeku koji je ponikao u specifičnom podneblju punom nepoznanica i izazova svjetsku premijeru doživjet će na predstojećem 71. Martovskom festivalu, koji počinje 26. marta.

Kroz vizuru jedne požutjele fotografije naviru sjećanja glavnom junaku, koji nosi djedovo ime. Taj unuk Hako nastavlja tradiciju rodnog kraja, i svoga dede, mudrog gorštaka sa Peštera u Sandžaku, koji za vrijeme Drugog svjetskog rata nije htio da podigne ruku na komšije pa makar umro. Nisu ga ubili Nijemci, ali jeste to što je imao čist obraz – priča je ovog dokumentarca.

Za neupućene Josip Pejaković, koji je karijeru počeo kao pjevač travničke rok grupe „Veziri“, da bi, ipak, prevladala gluma, prve korake načinio je u amaterskom pozorištu u rodnom Travniku. No, nove role odvode ga u u Sarajevo, gdje su ga prigrlili i publika i kritika. Čuvene su Pejakovićeve monodrame: „On meni nema Bosne“, „Oj živote“ i „O, izbjeglice“, ili one u TV serijama i filmovima „Osma ofanziva“, „Gluvi barut“, „Savršen krug“.
dramski umjetnik, koji je prije petnaestak dana proslavio 76. rođendan, u razgovoru za Nova.rs otkriva koliko mu znači što će premijerno „Haka“, koji se fokusira na međusobno poštovanje Pešteraca bez obzira na vjeru i naciju, vidjeti beogradska publika na jednom od najstarijih filmskih festivala u Evropi:

“Po sve svoje uspjehe u dugogodišnjoj karijeri i pozorišnoj i TV i filmskoj sam išao u Beograd. Nadam se da će tako biti i sada. Čast mi je da učestvujem u programu 71. Martovskog, ne samo najstarijeg, nego i najboljeg festivala za moj dokumentarni film „Hako“ u svijetu”.

Mislite li da je zavidna reputacija Martovskog dovoljna da „pogura“ vaš film dalje, u svijet?

–Više sam nego ubjeđen da će eventualni uspjeh biti sjajna preporuka svim drugim festivalima da ga uvrste u svoj program.

Kako to da ste se u poznoj životnoj dobi, poslije toliko decenija karijere, odlučili na rediteljski debi?

Ovo je moj čisto filmski rediteljski debi, mada sam deset godina režirao po svom scenariju najgledaniju TV dokumentarnu seriju od čak 340 epizoda – „U ime naroda“. A svaka od tih epizoda je bila poseban film.

Prvobitna ideja bila je da „Hako“ bude igrani film, no nedostajalo je finansijskih sredstava. Koliko je, zapravo, na ovim prostorima, teško doći do realizacije jednog filmskog ostvarenja i ako je vama, koji ste doajen glumišta na ovim prostorima, to bila nemoguća misija, kako li je tek početnicima?

–U dogovoru s producentom Almirom Šahinovićem odlučili smo obojica da prvo napravimo dokumentarni film koji će nas lakše dovesti do finansijera nego goli filmski scenario. Danas je takvo vrijeme koje zahtjeva i originalniji put do igranog fima. Skupa je to rabota i finansijerima mora biti jasno u šta ulažu sredstva. Ja sam okrutni profesionalac sa puno pozitivne stečevine i ne smijem omanuti ni pod razno. Današnje stanje u kinematografiji je teško, pogotovo talentovanim mladim ljudima.

Oni to rade na mišiće i samo talentom. Ali, pored toga moraju postojati sigurni budžeti što sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije ne posjeduju. Zato i istaknuti prave koprodukcije što ja, kao kompletan autor ovoga filma, ne želim. Ili jedan finsijer ili nema filma! Tako bi trebalo da rade profesionalci. A sve drugo ne pripada toj opciji, uz sav respekt nekih odličnih filmova.

Zašto vam je bilo bitno da ispričate priču o Haki Duljeviću, gorštaku s Peštera i otkud su u vašoj filmskoj storiji najznačajniji Pešterci?

–Zato što se nad tim prostorom punim svjetlosti nadvio neviđeni medijski mrak. Do ovoga filma tamo su se rađali, živjeli i umirali neki čestiti ljudi sa osjećajem da nikome nisu bitni!? Ovim dokumentarnim filmom i, ako bude sreće, igranim mi želimo da ih učinimo bitnim! Oni to zaslužuju, jer su posebni u svemu, naročito u gorštačkim mudrostima i posebnoj filozofiji življenja.