Mostarski (ne)sporazum kao osnova izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
Zato bi primjena Mostarskog sporazuma po “standardima” Dragana Čovića predstavljala ne samo kršenje Sporazuma, nego i potpunu političku eliminaciju građana kao subjekata izbornog procesa.
U svojim učestalim političkim istupima, lider HDZ-a BiH Dragan Čović ponovo se poziva na tzv. Mostarski sporazum koji je 2020. godine, u prisustvu međunarodnih zvaničnika, potpisao s liderom SDA Bakirom Izetbegovićem.
Svako spominjanje Mostarskog sporazuma istovremeno je i prilika da lider HDZ-a optuži lidera SDA za njegovo kršenje. Tako lider HDZ-a ponavlja mantru “da je sa predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem potpisao Mostarski sporazum, u kojem je navedeno ‘legitimno predstavljanje’, ali kada ga je trebalo prenijeti na više nivoe, do toga nije došlo”.
Kontinuitet ovakvih stavova Dragana Čovića i sam značaj sadržaja Sporazuma nalažu da se tom Sporazumu posveti dužna pažnja, a posebno u svjetlu predstojećih političkih procesa u čijem fokusu će biti izmjene Izbornog zakona BiH, koje će se provoditi pod mentorstvom upravo lidera HDZ-a BiH.
Uvidom u sam Sporazum može se utvrditi da je isti naslovljen kao “Politički sporazum o principima izmjena i dopuna Izbornog zakona Bosne i Hercegovine”, te da se u tački 1. navodi da su stranke potpisnice opredijeljene za implementaciju svih odluka Ustavnog suda BiH i svih presuda Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na uklanjanje svih oblika nejednakosti i diskriminacije u izbornom procesu.
U tački 2. Sporazuma navedeno je da će se implementaciji tačke 1. pristupiti počev s izradom izmjena i dopuna Izbornog zakona BiH, kako bi se osigurao legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim administrativno-političkim razinama, u Predsjedništvu BiH i domovima naroda, i osiguralo aktivno i pasivno izborno pravo svakog građanina na cijeloj teritoriji BiH.
Ono što na prvo čitanje privlači pažnju jeste iskazano opredjeljenje potpisnika za implementaciju Sporazuma u skladu s presudama Evropskog suda za ljudska prava i odlukama Ustavnog suda BiH. Ovako iskazano opredjeljenje, samo po sebi je problematično, s obzirom na činjenicu da se odluke Ustavnog suda BiH zasnivaju na Ustavu BiH koji i jeste izvor diskriminacije, dok se presude Evropskog suda za ljudska prava zasnivaju na Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i slobodama, na osnovu koje je Sud i utvrdio postojanje diskriminirajućih odredbi u Ustavu BiH.
Ovo ukazuje da se diskriminacija građana može otkloniti isključivo izvršenjem presuda Evropskog suda, dok to nije moguće osigurati na osnovu presuda Ustavnog suda BiH koje se zasnivaju na diskriminirajućim ustavnim odredbama, a osnovna uloga Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je da podržava Ustav BiH, bez obzira na to kakve su njegove norme.
Štaviše, u presudama Evropskog suda je konstatovano da je u cilju otklanjanja diskriminacije građana nužno izmijeniti odredbe Ustava BiH. Na ovo je konstantno ukazivao i Komitet ministara EU koji prati provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Dakle, implementacija Mostarskog sporazuma nije moguća istovremenom primjenom važećeg Ustava BiH kao izvora diskriminacije i Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.
Naravno, prednost u primjeni se mora dati Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i slobodama kao pravnoj normi višeg ranga u odnosu na normu Ustava BiH, ali to lideru HDZ-a BiH očito ne odgovara. Zato mu kao “argument” i preostaje manipulacija Mostarskim sporazumom i konceptom tzv. legitimnog predstavljanja.
Da se radi o pokušaju jeftine manipulacije može se utvrditi na osnovu teksta samog Sporazuma, koji eksplicitno predviđa osiguranje “dvosturkog legitimiteta” u izboru i predstavljanju, i to kako konstitutivnih naroda, tako i građana BiH. Međutim, lider HDZ-a BiH se iz njemu poznatih razloga zadržava samo na konstitutivnim narodima, za njega građani BiH kao predmet Mostarskog sporazuma ne postoje.
Postavlja se pitanje kako se ovaj dvostruki legitimitet izbora i političkog predstavljanja može osigurati? Odgovor je vrlo jednostavan i on glasi: u izbornom procesu u kojem su subjekti građani nužno je eliminisati bilo koji oblik diskriminacije građana, a u izbornom procesu u kojem su glavni subjekti etničke zajednice, odnosno konstitutivni narodi, nužno je osigurati svim konstitutivnim narodima da sami biraju svoje predstavnike.
U prvom slučaju, riječ je o izboru članova Predsjedništva BiH, a u drugom slučaju o izboru u domovima naroda na svim nivoma.
Dakle, u kontekstu legitimnog političkog izbora i predstavljanja Mostarski sporazum eksplicitno spominje Predsjedništvo BiH i domove naroda, što ukazuje da potpisnici Sporazuma preuzimaju obavezu da u procesu izbora za ove organe osiguraju legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje. Upravo u ovoj činjenici, a koju Sporazum stavlja u fokus, nalazi se izvor svih nesporazuma.
S obzirom da Predsjedništvo BiH ne predstavlja konstitutivne narode, nego sve građane, to znači da su potpisnici Sporazuma mogli preuzeti samo obavezu da se kroz izmjene i dopune Izbornog zakona BiH osigura legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje svih građana.
Istovremeno, kod izbora i predstavljanja u domovima naroda na svim nivoima, moguće je osigurati jedino legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda, s obzirom da su konstitutivni narodi subjekt izbornog procesa za domove naroda.
Političko-pravna suština Mostarskog sporazuma
Dakle, Mostarski sporazum podrazumijeva da se legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje u izbornom procesu koji se zasniva na građanskom principu (izbor Predsjedništva BiH) osigurava tako što se svim građanima BiH garantira aktivno i pasivno biračko pravo na cijelom teritoriju BiH, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, dok se u izbornom procesu koji se zasniva na etničkom principu (izbor domova naroda) legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda osigurava tako što se svim konstitutivnim narodima garantuje da samostalno biraju svoje predstavnike, bez utjecaja drugih konstitutivnih naroda.
Lider HDZ-a zaboravlja da legitiman izbor i političko predstavljanje za državni organ kojeg neposredno biraju građani i koji zastupa interese svih građana BiH (Predsjedništvo BiH) može značiti samo da se svim građanima, bez obzira na prebivalište, etničku pripadnost ili bilo koju drugu odrednicu, omogući da biraju i da budu birani. Samo takav izborni proces je legitiman!
Istovremeno, legitiman izbor i legitimno političko predstavljanje za domove naroda znači da se svim konstitutivnim narodima omogući da, bez uplitanja drugih konstitutivnih naroda, biraju svoje predstavnike koji će zastupati njihove interese.
HDZ u Sporazumu vidi samo konstitutivne narode, ali ne i građane!
Dakle, u izbornom procesu u kojem su subjekti građani (Predsjedništvo BiH) nije moguće osigurati legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda, isto kao što u procesu u kojem su subjekti konstitutivni narodi, nije moguće primijeniti građanski princip (domovi naroda).
Suprotno tome, lider HDZ-a želi potpuno izmijeniti prirodu političkog procesa i iz njega u cijelosti isključiti građane BiH. Dragan Čović na političkoj sceni želi vidjeti samo konstitutivne narode, a upravo takav pristup predstavlja najviši stepen kršenja Mostarskog sporazuma koji nije rezervisan samo za konstitutivne narode, nego i za građane BiH.
Očito je da lider HDZ-a Mostarski sporazum interpretira shodno vlastitim političkim opredjeljenjima, nastojeći pri tome vlastitu percepciju nametnuti kao koncept i drugima, a prije svega lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Kada u tome nije uspio, Čović je pribjegao neosnovannim optužbama na račun lidera SDA.
U njegovim neutemeljenim optužbama, lideru HDZ-a je beskorisno ukazivati na činjenicu da se Mostarski sporazum ne bavi samo konstitutivnim narodima, nego i građanima BiH koje on ne želi kao političke subjekte.
HDZ cijeli Sporazum nastoji, potpuno neosnovano, vezati samo za konstitutivne narode, zanemarujući preuzetu obavezu koja se odnosi na osiguranje aktivnog i pasivnog biračkog prava svih građana BiH na cijeloj državnoj teritoriji, bez bilo kojeg oblika diskriminacije!
Osiguranje aktivnog i pasivnog biračkog prava svih građana na cijeloj državnoj teritoriji znači da se kroz izmjene i dopune Izbornog zakona BiH treba osigurati njihovo pravo da se mogu kandidirati za člana Predsjedništva BiH, bez obzira na njihovo mjesto prebivališta, etničku pripadnost ili neku drugu odrednicu.
Mostarski sporazum ima za cilj da u cijelosti onemogući diskriminaciju građana BiH kako na osnovu prebivališta, tako i u odnosu na etničku ili neku drugu pripadnost, a to u konačnici znači da se i građanima BiH iz reda Ostalih ili onima koji se uopšte ne izjašnjavaju pripadnicima bilo kojeg naroda, omogući aktivno i pasivno biračko pravo kod izbora za Predsjedništvo BiH.
S obzirom da Ustav BiH i Izborni zakon BiH ne omogućavaju svim građanima aktivno i pasivno biračko pravo kod izbora za članove Predsjedništva BiH, Mostarski sporazum je za cilj upravo i imao trajnu eliminaciju svakog oblika diskriminacije.
Međutim, lider HDZ-a Sporazum pokušava iskoristiti kako bi građane BiH potpuno politički razvlastio, a u konačnici i politički eutanizirao. Suprotno takvim željama Dragana Čovića, Mostarski sporazum ima za cilj da osigura prava svim grđanima BiH na cijeloj teritoriji BiH, što bi bilo nemoguće ukoliko bi se Sporazum razumijevao isključivo u kontekstu konstitutivnih naroda kao jedinih aktera izbornog procesa.
Potpuno je jasno da lider HDZ-a Mostarski sporazum tumači neovisno od njegovog teksta, ali i šireg konteksta, pod kojim se mora razumijevati Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama, odnosno presude Evropskog suda za ljudska prava.
Da je primjena principa legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda kod izbora članova Predsjedništva BiH suprotna samom Sporazumu proizilazi i iz činjenice da bi to predstavljalo otvoreno nepoštivanje Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i kršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, jer Evropska konvencija i legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda kod izbora članova Predsjedništva BiH (kao državnog organa svih građana BiH) se jednostavno isključuju.
Suprotno tome, Mostarski sporazum se upravo i temelji na obavezi njegovih potpisnika da u cijelosti osiguraju primjenu Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama.
U tom smislu, jasno je da ne mogu biti osnovane tvrdnje lidera HDZ-a BiH da je lider SDA prekršio Sporazum iz Mostara, jer sam Sporazum jasno predviđa implementaciju legitimnog političkog predstavljanja u skladu s evropskim pravnim standardima, a takvi standardi su neprihvatljivi za lidera HDZ-a kao lidera “evropskih integracija”.
Legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda i građana prema Sporazumu znači da se osiguraju puna prava za sve građane prilikom izbora državnog organa kojeg biraju građani i koji predstavlja i zastupa sve građane (Predsjedništvo BiH), odnosno da se osiguraju puna prava svakom konstitutivnom narodu da bira svoje političke predstavnike u procesu u kojem su konstitutivni narodi subjekt izbornog procesa (domovi naroda).
Zato bi primjena Mostarskog sporazuma po “standardima” Dragana Čovića predstavljala ne samo kršenje Sporazuma, nego i potpunu političku eliminaciju građana kao subjekata izbornog procesa.
Sve u svemu, ukoliko se može govoriti o kršenju Mostarskog sporazuma, onda se to kršenje može odnositi prije svega na HDZ BiH, koji je nakon posljednjih izbora u BiH svojim političkim djelovanjem sahranio koncept legitimnog političkog predstavljanja, čak i onakvog kakvog ga je patentirao Dragan Čović.
