Pričao je da će se njihovim dolaskom promijeniti loše prakse prethodnika. Najavljivao da će biti “tvrđi orah” u kontektstu pregovaranja. No, Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i ministar vanjskih poslova BiH prvi je stranački lider još od Fikreta Abdića koji otvoreno govori i radi u interesu Hrvatske.
Onomad, kada je gostovao na javnom servisu Hrvatske neartikulisano je odgovarao na pitanje je li Hrvatska počinila agresiju. A znamo da je njegov govor daleko od neartikulisanog, zapravo to mu je ključna karta u politici.
Znamo i da je Konaković loš učenik, još lošiji ministar. Jer, da je pročitao osnove onog što objavljuju udruženja žrtava i naučni instituti jasno bi mu bilo da je Hrvatska počinila agresiju na BiH. Ali, nakon svega što smo od Konakovića čuli i vidjeli možda i nije problem što je loš učenik, već to što je loš zaštitnik interesa BiH, a što je opasno s obzirom na poziciju i utjecaj koji ima.
Omamljen odobravanjem pregovora sa EU, za koje niko ne zna kada će početi i koliko će trajati, otišao je taj Konaković kod svojih prijatelja Andreja Plenkovića i Gordana Grlić Radmana da proslavi ovaj uspjeh BiH koji više slave u Hrvatskoj.
Nema Konaković taj kapacitet da pokuša razmisliti zašto “uspjeh” koji je više produkt straha od Putina nego uspješnosti bh. vlasti, više slavi zvanični Zagreb nego Sarajevo.
A obraćanje koje je uslijedilo nakon sjedaljke s hrvatskim prijateljima, zapravo je pokazalo da je put kojim se kreće Elmedin Konaković opasniji od puta kojim se kretao Abdić.
Jer, situacija je danas posve drugačija. Hrvatska je ta koja evropski put BiH koristi za ostvarivanje svojih hegemonističkih ciljeva u našoj državi. A jedan od tih ciljeva je da trajno ankerišu sestrinski HDZ Dragana Čovića u vlast na nivou Bosne i Hercegovine.
I nema sumnje da su Plenković i Grlić Radman danas fakturisali taj zahtjev Konakoviću. Jer, nisu se mikrofoni u Evropskom vijeću ni ohladili a u Sarajevu smo već čitali prijedlog Izbornog zakona po modelu HDZ-a.
A onda je potkapacitirani Konaković odlučio otići i korak dalje, pa snishodljivo i antiustavno poručio zagrebačkim prijateljima: “Kantoni odnosno županije imaju pravo da proglase neradni dan”. Povod za ovu antiustavnu konstataciju Konakovića je činjenica da će izbori u Hrvatskoj biti održani u srijedu, dakle na radni dan.
Konaković očito ne želi da mu partneri i prijatelji u Zagrebu i onaj u Mostaru pomisle kako on nije spreman dati posljednji atom snage da im udovolji. Zato rođeni Sarajlija priča kao da je sa Šuice, pa mu je kanton županija iako kantonima ne rukovode nikakvi župani pa je taj termin po odluci Ustavnog suda FBiH neustavan.
Zakon o praznicima definiše da su međunarodni praznici koji se slave u Federaciji Bosni i Hercegovini Nova godina, Prvi maj i Dan pobjede nad fašizmom, tome treba dodati Dan nezavisnosti, Dan državnosti, te vjerske praznike.
Dakle, 17. aprila nije niti jedan od tih praznika, pa ne vidim kako to onda Konaković daje mogućnost Plenkoviću i Konakoviću da tretirajući “županije” kao zasebna administrativna tijela u BiH donose neke nove praznike.
Priča Elmedina Konakovića odavno je jasno da je šuplja. No, obećanja koja daje svojim prijateljima u Zagrebu mogla bi biti kobnija od onih koja je davao Fikret Abdić i Beogradu i Zagrebu.
Zbog toga je pravo pitanje kto je taj da prostiš Elmedin Konaković? I za čije interese radi? Jal mutirani Abdić, jal neznalić na čelu pete kolone?!
Piše: Rasim Belko
