Podijeli sa drugima i zaradi sevap:
Odlučih sa vama podijeliti svoju, nimalo lahku, priču o pokrivanju… da sestre koje imaju isti ili sličan problem dobiju snagu da to prevaziđu uz Allahovu s.w.t. pomoć a bila bih sretna ako bih bar malo utjecala na to. Bilo je to prije tačno četiri godine, kad je hafiz Safvet Halilović održao predavanje u studentskom domu u Nedžarićima. Hafiz nam je u sklopu predavanja prikazao kratki film „Klanjaj, prije nego ti bude klanjano!“, možda ste ga pregledali, možda niste ali u svakom slučaju bi trebali. I ja sam pregledala prije ali vjerujte nije isto kad to gledate na velikom platnu i na monitoru, kad gledate na platnu je isto kao da to lično preživljavate.
Uglavnom, poslije tog sam otišla u svoju studentsku sobu i odlučila da ja više ne izlazim van bez mahrame. Nakon tog slijedi mnogo težak period za mene, znala sam to poznavajući stavove svoga oca u vezi mahrame, bila sam spremna na sve ali jedno je mi je uvijek bilo na umu: „Moj Gospodar je uz mene, On me neće napustiti.“ Tog dana sam negdje pročitala rečenicu/hadis: „Nema poslušnosti stvorenju u neposlušnosti Stvoritelju.“ I nema, i ne smije biti. Odzvanjala mi je u glavi…
Kad sam došla prvi put kući s mahramom, mama je preblijedila, znala je šta slijedi… Otac je bio na poslu. Razgovarala sam s njim kad je došao, rekla sam mu da ću se poslije akšama tog dana pokriti (ja sam već pokrivena nekih 10-tak dana ali sam morala reći da ću se kao tek tada pokriti da ne bi došlo do većih problema). Nakon te moje rečenice otac govori: „Ako to uradiš, slobodno uzmi stvari i idi iz ove kuće, ja ne želim da mi pokrivene hodaju po kući.“ Kažem: „Dobro, otići ću.“ Galama, psovka… Plačem. Teško mi je. Kupim stvari da idem, mama ne da, govori ocu: „Nećeš mi dijete tjerati iz kuće, pa šta ako se pokrije, to je njen život.“ Otac psuje, „dere se“… Mama plače … Još mi teže…
Voljela bih sama nositi taj teret neslaganja s ocem, ne volim da mama trpi zbog mene. Još mnogo teših riječi, „Volio bih da mi je kopile donijela nego to!“, jedna od njih. Sjedim u sobi plačem, mati mi govori da sačekam još s tim, da neće moći izaći na kraj s njim, veli: „Biće svašta.“ Kažem: “Ovako ćemo, u Sarajevu ću biti pokrivena a ovdje kad dođem biću samo u kući, pa ćemo tako nekako deverati.“ Akšam uči, čujem otac govori: „Eno akšam, je l’ se pokrila?“ Mati govori: “Nije bolan, neće.“ Moja draga prijateljica, da je dragi Allah nagradi, mi čitavo vrijeme šalje poruke da ako nemam gdje da dođem kod nje, ona je pitala svoje roditelje da me prime, da ne ostajem na ulici…
