DRAGAN BURSAĆ: Može li Šešeljev raznosač gajbi piva i četnički apologet donijeti mir Balkanu? Ne može! Kako to ne vidi Zapad…

“Srbija mora završiti kao Njemačka 1945. e da bi se javio katarzični afekt i pokret od nule u pravom smjeru”

Aleksandar Vučić, taj demiurg Srbije, taj Šešeljev učenik i raznosač gajbi piva, taj četnički apologet, taj „100 muslimana za jednog Srbina“, u konačnici taj Miloševićev ministar informiranja (čitaj laži) postao je u jednom trenutku zlatna koka mitteleuropske politike.

Pravo je pitanje: kako je onaj koji je zagovarao uništenje Vukovara, koji je držao četničke govore u Glini, onaj koji je kroz snajper gledao opkoljeno Sarajevo došao u povijesnu, ali i u osobnu situaciju da iz pozicije moći kontrolira stvari na Balkanu, pa i u široj regiji? Preciznije: kako je moguće da se Europa s Bruxellesom i Berlinom toliko žargonski zeznula i dala Šešeljevu učeniku ama baš sve ključeve vlasti koje je, kako vidimo, Vučić iskoristio da dodatno destabilizira „region“ i da ga preko „srpskog sveta“, aka Otvorenog Balkana, gurne u jednu vrstu shizofrene napetosti koja može proizvesti novi sukob?

Ključna riječ za prvi dio odgovora na pitanje leži u pojmu „stabilokracija“, a to je pojam koji je aktivno koristila administracija Angele Merkel, koja je, balansirajući između Putinovih jeftinih energenata i američke sile, napravila jednu vrstu agende po kojoj se poštuju lokalni tirani na terenu sve dok makar formalno gaje ljubav prema „europskom putu“. A taj jedan tiranin je bio i ostao Aleksandar Vučić. Njegov fotorobot savršeno je odgovarao Merkeličinu štabu: s jedne strane riječ je o čovjeku, blago rečeno, desnih svjetonazora, koji je umiven u Berlinu, kome je četnička uniforma zamijenjena loše sašivenim kariranim sakoom i kome je dano da tiranizira vlastiti narod po uzoru na bivšeg šefa Miloševića, sve dok makar deklarativno podržava „put Srbije ka EU-u“ – što god to značilo.

Kao što vidite, ćuti se i smrdi ova politika Njemačke na diletantizam, na amaterizam, na lijenost i dvoličje. I to je vidio svatko tko je htio vidjeti od početka drugog desetljeća 21. stoljeća, kad se Vučić službeno etablirao kao jedini relevantan sugovornik u Berlinu, Bruxellesu, pa onda i u Washingtonu.

I u početku nije bilo problema u idiličnoj vezi civilizacijskih centara moći s jednim neočetnikom, sve dok je taj neočetnik deklarativno, teorijski i kozmetički – a u tome je majstor – podržavao osnovne ideje slobodnog svijeta i demokracije, ideje koje govore da je društvo slobodno onoliko koliko je slobodan njegov najslabiji i najugroženiji pojedinac.

Dakako, kafkijanski opterećen birokratski Berlin nije pretjerano zanimalo što su poruke „dobre volje“ iz Beograda bile klasična velikosrpska laž uvijena u retoričku projektnu oblandu. Vučićev režim u realnosti je hapsio, zatvarao i ubijao neistomišljenike. Vanjska politika prema susjedima kreirana je na kursu Miloševićevih mapa; genocid u Srebrenici koji su počinile srpske snage, i to snage s platne liste Beograda, nikad nije priznat; Hrvatska je tretirana kao jedno ustaško-katoličko leglo; Kosovo je bilo „lažna i nepostojeća država“; Crna Gora je „ustaško-milogorski nakot“… Shvatili ste, situacija je bila u jotu ista kao i pod Miloševićem devedesetih.

I Berlin je sve to gutao zbog proklete stabilokracije. Gutao je Vučićevu lažnu priču zbog ideje da će se zemlja, kako se to sad bizarno kaže, „iznutra sama od sebe demokratizirati“.

A dogodilo se nešto zastrašujuće i upravo suprotno. Vučić je uspio nešto što valjda niti jednom autokratu u Srbiji – a bilo ih je na stotine – nije uspjelo: uspio je da od opozicije, nevažno je li to deklarativno liberalno-lijeva ili ona etnički desna, napravi samo najobičniju nezrelu konkurenciju, koja je ideološki još pogubnija od samog Vučića. Konkretnije, uništio je opoziciju!

Srbija – država sponzor terorizma

Pa tako u najnovijem terorističkom napadu države Srbije preko svojih obučenih specijalaca s obrisima državne agresije na suvereno Kosovo, a koji je definitivno vođen iz Vučićevih odaja, Srbija – ona opozicijska – šuti. I ta je šutnja još i dobra, jer oni koji progovore, poput umirovljenog časnika Ponoša, kažu da je Vučić kriv zato što je „loše vodio operaciju“. Jer, eto, da se njih pita, bili bi još okrutniji od Vučićevih specijalaca koji su ubili kosovarskog policajca, bez svake sumnje.

U tom svjetlu divno zvuči pismo opoziciji srbijanskog pisca, vizualnog umjetnika i prije svega slobodnog čovjeka Dejana Atanackovića, koji, između ostalog, kaže:

„Ponudite viziju Srbije koja je nekada bila u stanju da sanja Jugoslaviju, i koja će sutra biti u stanju da sa svim svojim nekadašnjim jugoslavenskim susjedima, pa i s Kosovom, dijeli tek formalnu granicu na kojoj, kao sada između Hrvatske i Slovenije, stoji natpis ‘slobodan prolaz‘.“

Jugoslavija je bila i ostala paravan za Srboslaviju u idejama srpskih elita

Kažem, divno zvuči da nije jedne puke činjenice – Jugoslavija je odavno bila i ostala paravan za Srboslaviju u očima velikosrpskih elita, a da je to tako, svjedoči i pusti fakt koji kaže da ni vlast ni tzv. opoziciju ne zanima međunarodno priznata država Kosovo, i da je jedino što održava njihovu vatru na iskrama Vučićeve retorike zapravo teorija krvi i tla u kojoj su Albanci niževrijedna bića i u kojoj će Srbi po „povijesnom pravu“ „osvojiti Kosovo“. Dakako, Srbe ne zanima sudbina bezmalo dva milijuna Albanaca na Kosovu.

Ali kakva bi im (Albancima) bila ta sudbina, ako ste baš zainteresirani da znate?

Pa pogledajte groblje Potočari kraj Srebrenice, pogledajte sva masovna stratišta ljudi koji nisu imali „sreću“ da budu Srbi od Ovčare vukovarske do Tomašice u Prijedoru, i na koncu masovne grobnice s albanskom djecom u Batajnici pokraj Beograda – e takva bi bila sudbina Albanaca koji bi se prepustili velikosrpskoj Vučićevoj agendi na samom Kosovu.

I zato je nemoguće zamisliti granicu između Kosova i Srbije poput one između, na primjer, Slovenije i Hrvatske, jer Srbija pod Vučićem, nažalost, danas ne pripada povijesno civilizacijskom krugu zemalja poput Hrvatske ili Slovenije.

Dapače, ona to i ne želi!

A Vučićevi gaulajteri – svi oni oko njega jasno poručuju svijetu da im je Rusija s Ruskom crkvom prirodno stanište i ishodište i da se nostalgično očekuju „ruski tenkovi na Dunavu“, koje zazivaju silni teoretičari po Srbiji i kojima bi se konačno reinstitucionalizirala Srboslavija.

A što će kazati i što je konačni čavao u pogubnu politiku i Berlina i Bruxellesa da Srbiju, pogotovo ovu Vučićevu, nikada odistinski i nije interesirao Bruxelles i EU. Jer Srbiji – napravite anketu ako mi ne vjerujete – na pamet ne pada da se priključi EU-u, sve i kad bi kojim čudom preko noći ispunila sve uvjete od kojih je inače svjetlosnim godinama daleko.

Cilj Vučića bila je realizacija „beskonačne privremenosti“, odnosno vječnoga puta u EU, puta kojim se stalno ide, a nikad ne stiže. A to je put na kojim se dobivaju sredstva i grantovi iz Bruxellesa i Berlina, jednostavnije rečeno, uzimaju se EU penezi zarad zadovoljenja i namirivanja lokalnih elita dok se u suludim medijima i preko poslanica Crkve Srbije trasira i plasira ruski put i put u BRICS.

Ruski drugi front i laž kao srbijanska državna politika

Dakle, obmana, laž, prijevara. Dakle, Vučić i njegova politika su dale Europi ono što joj uvijek i daju – prijevaru. I onda je doista do Europe i njezinih reprezenata što su nasjeli ili, još gore, što su svjesno ušli s vragom beogradskim u zajedničko kolo.

Netko će kazati, pa dobro, taj vrag na kraju samo terorizira svoju zemlju i svoje glasačko tijelo, ali to i nije baš tako. Ako Srbija postane i ostane neka vrsta ruskog pontona u ovom, starom dijelu Europe, vrlo brzo bi se moglo dogoditi – a nije isključeno da se i ne događa – da će Vučić preko ruskih ljudi pokušati, i to baš ili na Kosovu ili u BiH ili u Crnoj Gori, otvoriti drugi front.

Dovoljno zastrašujuće zvuče riječi kosovskog premijera Kurtija, koji kaže da se na osnovi operativnih podataka došlo do zaključka da je Srbija nakon terorističkog napada od prije neki dan planirala udariti na čak 37 mjesta na sjeveru Kosova i napraviti kopneni koridor kojim bi se moglo dovlačiti pješačko oružje za aneksiju sjevera ove zemlje.

Ako to nije alarm i za Bruxelles, i za Berlin, i za Washington, ne znam što jest?! Ako to nije poziv da Europa započne proaktivno djelovati na ograničavanju Vučićeve moći, ne znam što jest?!

Ali…

Ali sad stabilokracija jede svoju djecu!

Jer?

Sistem koji je građen na leđima Angele Merkel, a koji kaže „pusti ih“, stvorio je monstrume – i u srbijanskoj opoziciji i na vlasti. A ti monstrumi gledaju prema Moskvi, ti monstrumi su na opet probuđenoj velikosrpskoj mantri o „svetim srpskim zemljama“ već stvorili granice „srpskog sveta“ i realizirali ih prvo 2020. godine u Crnoj Gori, kada je uz „amin“ Vučića izvedena klerikalna četnička kontrarevolucija. I tada Berlinu i Bruxellesu ništa nije bilo jasno, dok se Crna Gora, zemlja koja je ušla u NATO pakt s novim prosrpskim vlastima, pretvorila u „južnu Republiku Srpsku“, u četničko leglo.

Sad je na redu Kosovo.

Slabašno djeluju pozivi američke administracije da se Vučić urazumi i da makar povuče svoje trupe s juga Srbije, jer je sad i Vučić u problemu – kako da objasni hipnotiziranom narodu koji živi od lažljivih medija da Kosovo više nije „srce Srbije“?

Vučić između američke meke moći i ruskog novičoka

Kako da objasni glasačkom tijelu da je Kosovo odista nezavisno kad i tzv. opozicija želi bitku za Kosovo? I u konačnici, kako da samom sebi kaže da je odlučio biti pacifist kad gazde u Moskvi žele sukob i drugi front?

U ovoj, blago rečeno, bipolarnoj situaciji najveći gubitnici uz samu Srbiju su svi oni koji imaju (ne)sreću da graniče s njom jer se, umjesto puta u budućnost, moraju baviti neliječenim frustracijama Vučića i njegova režima, koji je sa svojim prethodnicima uspio u dva nepuna desetljeća izgubiti četiri rata.

I u toj konstelaciji snaga, čini se da je Zapad – što god to značilo danas – raspisao neslužbeni konkurs za novog Vučića, koji bi na ovaj ili onaj način došao na kormilo Srbije. Samo postoji jedna začkoljica – i Aleksandar Vučić se prijavio na taj konkurs jer nema kud, a veliki su izgledi da će u nedostatku protivnika opet pobijediti.

A ako se to dogodi, onda je jasno – u dijalektičkoj nužnosti Srbija mora, ne da može ili hoće, dakle mora završiti kao Njemačka 1945. e da bi se javio katarzični afekt i pokret od nule u pravom smjeru. U protivnom neće biti Srbije, što je manji problem, ali će njezinu imploziju krvlju platiti svi oni koji nisu Srbi, a koji nisu pod kapom NATO pakta.

Da, Vučić jest posljednji balkanski kasapin i generator zla, čovjek koji patetično lupeta parizer-gluposti s jedne strane dok vodi svoje gangove u napad na suverenu zemlju Kosovo s druge strane. Da, Vučić je sve ono o čemu su se Milošević i Šešelj mogli samo sanjati – da će biti tirani i još imati podršku Njemačke i Amerike. I da, ta će podrška skupo koštati sve one koji žive u Srbiji, ali i one koji imaju, kažem, nesreću da graniče s njom.

S druge strane, koji je Vučićev izbor?

I sam zna, i to bolje od svih nas, kako su završili Đinđić i Stambolić, koji su bili oponenti njegovu sistemu, i još više zna kako bi on završio ako se otme ruskoj kontroli. Jer je novičok pojeftinio i užasno je dostupan, a uslijedila je i sezona tradicionalnog spontanog padanja kroz prozore s desetog kata svih onih koji kažu Putinu „ne“, a nalaze se na njegovoj platnoj listi.

U takvoj situaciji sljedeći je potez na Berlinu, još više na Washingtonu, i od njega će zavisiti hoće li Srbija, a još više „region“ bez Vučića krenuti u makar normalizaciju ili ćemo s Vučićem gledati kako se odista otvara „drugi front“ na jugu Europe.