U prvim godinama nakon rata osnivanje novih stranaka je bilo prirodna stvar. S obzirom da je višestrančje o ovoj zemlji novija pojava i da pred rat nije postao dovoljan broj stranaka kako bi se izrazila različita politička uvjerenja, u taj proces se ozbiljnije krenulo nakon rata.
Tako da je bilo prirodno i da neki političari mijenjaju političke stranke krajem 90-ih i početkom ovog milenijuma. Na taj način se SNSD-u priključio Nikola Špirić, koji je prije toga već promijenio nekoliko stranaka.
No, vremenom se sa brojem stranaka pretjeralo i zahvaljujući niskom izbornom pragu od tri posto svako je umislio da može biti predsjednik parlamentarne stranke, a samim tim se desio i veliki broj stranačkih transfera. Donekle je i razumljivo ukoliko su ti transferi unutar stranaka koje su na vlasti ili unutar opozicije, zbog raznoraznih razloga, od neostvarivanja vlastitih ciljeva do raznoraznih svađa između funkcionera.
Najglasniji kritičar
Puno veći problem su transferi iz stranaka opozicije u vladajuće. Takvih slučajeva oko SNSD-a Milorada Dodika je u posljednjem periodu „mali milion“. Neki su se priključivali SNSD-u, neke stranke su od najvećih protivnika režima postajale koalicioni partneri Dodika, neki su formirali vlastite stranke koje su postajale dio vlasti, dok su neki postajali dio stranaka okupljenih oko Dodika.
Jedan od najpoznatijih primjera je slučaj Vojina Mitrovića, koji je bio član SNSD-a, kojeg napušta i postaje dio tada opozicionog NDP-a zbog nezadovoljstva radom stranke. Ipak, brzo nakon što je dobio mandat na zajedničkoj opozicionoj listi za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, on se naprasno vraća u stranku čijim radom je do jučer bio nezadovoljan.
Mitrovićev šef u tada opozicionom NDP-u bio je Dragan Čavić. On je bio jedan od najglasnijih opozicionara dugi niz godina. 2017. godine je govorio da je RS talac politike Milorada Dodika i slijepe poslušnosti njegovih partnera i da se protiv takve politike mora dići glas. Određene poteze Dodikove vlasti nazivao je mafijaškim i pričao da je RS „izolovana u Dodikovim strahova, a svi slobodnomisleći građani trebaju pitati gdje to sve vodi“. Ipak, godinu nakon toga, naprasno nakon Općih izbora 2018. godine, NDP Dragana Čavića postaje dio vlasti.
Prelazak gradonačelnika
Aktuelni predsjedavajući Narodne skupštine RS Nenad Stevandić nekada je bio veliki protivnik Dodikovog režima. On je bio dugogodišnji funkcioner SDS-a da bi onda 2015. godine formirao stranku Ujedinjena Srpska. Na zaprepaštenje svih, on se tada odlučio da bude dio vladajuće većine sa Miloradom Dodikom.
Tektonski poremećaj su napravili i prelasci na stranu vlasti simbola SDS-a Obrena Petrovića i pokojnog Miće Mićića, dugogodišnjih gradonačelnika Doboja, odnosno Bijeljine.
Iako se šuškalo još uoči Općih izbora 2018. godine da je počelo približavanje Obrena Petrovića režimu, on je ipak isturen na čelo liste SDS-a za Predstavnički dom PSBiH. Kao neko ko ima neprikosnovenu podršku u Doboju, a uživa i veliku podršku povratničke populacije, on bez problema dobija mandat u najvišem zakonodavnom tijelu u državi. Neposredno nakon izbora on prelazi u SNSD, kao i skoro kompletan Gradski odbor SDS-a Doboj, čime je SDS „priključen na aparate“ u tom kraju.
Mićo Mićić je isključen iz SDS-a 2020. godine kada je potpisao koalicioni sporazum sa SNSD-om za zajednički nastup na izborima. Nakon toga je formirao stranku SDS Semberija, ali njegova moć nije bila toliko velika kao kolege iz Doboja, pa je na kraju ostao bez načelničke pozicije.
Posljednji veliki slučaj je vijest od prije nekoliko dana kada je Ognjen Tadić postao savjetnik Milorada Dodika. Tadić je promijenio tri stranke, a i bio je osnivač i predsjednik četvrte, ali ono što je interesantno je to da je on izlazio na megdan Dodiku. Izgubio je od Dodika i 2010. godine i 2014. godine, a poželio je i „laku noć RS“ nakon jednog od poraza. Riječ je sigurno o najvećem transferu, ali koji nije privukao veliku pažnju s obzirom da Ognjen Tadić nije već neko vrijeme bio neko ko je u centru pažnje.
O motivima ovih prelazaka se često spekuliralo u medijima, opozicija je tvrdila da su potkupljeni, ali niti jedan od ovih primjera nije dobio bilo kakav pravosudni epilog. Šta god da bio motiv, jasno je da ovakvi slučajevi pokazuju odsustvo bilo kakvih principa u politici.
