Nije Milorad Dodik postao mirotvorac preko noći. Nije mu se, da oprostite, ogadilo pljuckanje po državi Bosni i Hercegovini, vrijeđanje međunarodne zajednice i istovremeno udvaranje Vladimiru Putinu uz slavski kolač. Nema tu nikakvog metanoja momenta, niti prosvjetljenja. Ono što gledamo ovih dana, to umiljavanje, to prenemaganje pred kamerama, to „ako vi povučete, i mi ćemo“, nije ništa drugo do čisti politički strah. I to opravdan. Jer po prvi put nakon dugo vremena – međunarodna zajednica (ipak) pokazuje zube.
A konkretan oblik tog straha jeste Dodikov „trgovački prijedlog“ koji je više jadan nego ciničan. Naime, čelnik SNSD-a otvoreno nudi povlačenje zakona koje je nedavno progurala Narodna skupština Republike Srpske – onih kojima se zabranjuje djelovanje državnim institucijama na teritoriji tog entiteta – ako međunarodna zajednica poništi Schmidtova rješenja.
Jedino rješenje je u poništavanju voluntarizma Christiana Schmidta i svih rješenja koja je nametnuo. U tom slučaju Republika Srpska je spremna da na određeno vrijeme zamrzne zakone koje smo nedavno donijeli u Narodnoj skupštini. Hoćemo da damo šansu dijalogu i dogovoru tri naroda. Na dogovor i sada pozivam. Kako se dogovorimo, tako će nama biti. Ne nekima drugima“, rekao je Dodik.
Ne nudi kompromis, nego pregovara vlastitu slobodu
Ipak, treba jasno naglasiti: ovim porukama Dodik ne nudi kompromis, već pokušava ispregovarati vlastitu slobodu. Pokušava zamijeniti ustavni poredak za oslobađajuću presudu – što je pravni i politički nonsens. Jer podsjetimo, Dodik je 26. februara prvostepeno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane obavljanja političke funkcije, zbog krivičnog djela neprovođenja odluke visokog predstavnika. I zato ovi prijedlozi zapravo govore koliko su zakoni, koje je Narodna Skupština RS-a na Dodikov prijedlog donijela, zapravo ništavni i nebulozni. Oni su tek malene fusnote u spašavanju laktaškog vožda. Ništa više i ništa manje od toga.
Ali šta je Dodika navelo da reterira?
Prvo, tu je razorna analiza američkog časopisa Foreign Affairs – ne nekakvog tabloida punog histerije, već jednog od najutjecajnijih glasila vanjskopolitičke elite SAD-a – koja hladno i jasno poručuje: Dodik može izazvati rat, ali Zapad mora i može da ga zaustavi. Nema tu više igre. Nema „on je samo lokalni šerif“, „da vidimo hoće li stvarno“, „pustimo ih, nek’ se sami dogovore“. Ne! Ako RS nastavi da ruši Dayton, Zapad ima pravnu osnovu da oduzme Brčko i pripoji ga Federaciji BiH. Šah-mat za bilo kakvu secesiju. I što je još važnije – poruka da je jeftinije i pametnije djelovati sada, nego kasnije kada bi Dodik možda zaista izazvao vatru u srcu Evrope.
Poruka iz Pariza: Hapšenje Dodika je jedino rješenje
Ima tu još jedna stvar koja je lokalnim medijima prošla ispod radara.
Dok se Aleksandar Vučić u Parizu trudio da zadrži sliku evropskog lidera otvorenog za kompromis, izbjegavajući da otkrije detalje svojih prijedloga Emmanuelu Macronu, najteže pitanje – Bosna i Hercegovina – ostalo je bez odgovora.
„Ne mogu da prihvatim da je jedino rešenje – sutra moramo da uhapsimo Milorada Dodika. To je katastrofalno rešenje, to je pravljenje problema“, rekao je Vučić nakon sastanka s francuskim predsjednikom Macronom, pokazujući zapravo koliko je spreman braniti čovjeka koji je direktno osuđen zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika. No, još važnije: „hapšenje Dodika kao jedino rješenje“ postao je aksiom i u Parizu jer ga, inače, Vučić ne bi pomenuo u tako dramatičnom svjetlu.
I tu je ključna stvar.
Ako Vučić ne prihvata hapšenje Dodika – to je upravo ono što slijedi. Jer sve drugo je probano. A ako je nešto probano 20 godina i nije upalilo, možda stvarno treba izvaditi lisice iz futrole.
Svojim riječima Vučić pokušava izgraditi narativ u kojem je Dodikova pozicija legitimna politička opcija, a ne pravosudno sankcionisani secesionizam. I dok se Vučić, uz podršku francuskih fanfara, trudi da zamagli granicu između „normalnog i nenormalnog“, realnost Bosne i Hercegovine se odvija daleko od francuskih salona.
Dodikov napad kao posljednja odbrana
Dodik je svjestan, možda svjesniji od svih, da mu se sužava krug tzv. slobode djeluje kako samo on zna – napadima. Do sada mu je ta taktika prolazila.
Jer svjestan je on težine presude – godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja – pa se i ne pokušava pretvarati da poštuje institucije koje mu sude. Umjesto toga, nudi „zaleđivanje“ vlastitih zakona u zamjenu za politički dogovor, pozivajući na „šansu dijalogu“. No suština tog poziva je zapravo otvorena ucjena: ako Zapad prihvati poništavanje Schmidtovih intervencija, RS će se „strpljivo suzdržati“. Ako ne, slijedi eskalacija. Ova taktika nije nova, ali jeste opasno uhodana.
Ismet Fatih Čančar u gore pomenutoj analizi za Foreign Affairs jasno upozorava da ovakva politika može izazvati ne samo raspad Bosne i Hercegovine, već i novi rat, s teškim posljedicama po evropsku sigurnost. Dok Sjedinjene Američke Države tonu u izolacionizam, a Rusija napreduje u Ukrajini, posljednje što Evropi treba jeste još jedna kriza – a ona je već u BiH, spremna da eksplodira.
„Ako Republika Srpska zaista pokuša otcjepljenje, Evropa bi se mogla suočiti s ozbiljnim problemima“, piše Čančar. Dodik je izgradio paralelne institucije, kriminalizirao državnu prisutnost na teritoriji RS i predložio formiranje vojske, granične policije i vlastitog tužilaštva. Interpol odbija nalog za njegovo hapšenje, dok se državna policija povlači, svjesna opasnosti oružanog sukoba.
Situacija je kristalno jasna: ako se protiv Dodika ne djeluje, slijedi de facto otcjepljenje. Ako se djeluje, prijeti se ratom. Evropski lideri biraju treći put – pasivnost.
No i Dodik zna da mu je potrebno više od praznih izjava podrške iz Beograda. A zna da je EU makar deklarativno prevrnula tabak.
Zato sada glumi razumnog. Nudi „kompromis“. Kaže: „Ako Schmidt povuče svoja nametanja, mi ćemo zamrznuti naše zakone.“ Kao da se radi o stočnoj pijaci, a ne o zakonima protivustavne prirode. Kao da je on ravnopravan pregovarač, a ne osuđeni bjegunac pod američkim i britanskim sankcijama, kojem se sudi u Sudu BiH zbog rušenja ustavnog poretka.
Diplomatska ofanziva bez presedana – i kraj igre za Dodika
Ima tu još jedan, najnoviji element. Naime, ono što čini razliku u odnosu na sve ranije faze „pritiska“ na Dodika jeste intenzitet i koordinacija Zapada. I to je precizno sažeo novinar Bakir Tiro u svom tekstu: „Zapad je proteklih sedmica izveo najveću i najkonkretniju diplomatsku ofanzivu na Bosnu i Hercegovinu od Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine“. I to ne zbog altruizma, nego jer su konačno jasno detektovali ono što svi mi već odavno znamo: da Dodik ne ruši BiH „zbog naroda“, već zbog sebe, i da je njegova destrukcija prijetnja miru u srcu Evrope.
Potezi i izjave lidera EU, NATO-a, SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Austrije, Slovenije i Nizozemske nisu više upozorenja – oni su akcija. Sankcije se ne najavljuju, već se izriču. Fondovi se režu. A kako kaže viši analitičar Evropske inicijative za stabilnost Adnan Ćerimagić, „političko preživljavanje Dodika i njegovih saradnika veoma je malo izvjesno u legalnim okvirima Bosne i Hercegovine“.
Nije tu više riječ o „slanju signala“. Ovo je faza direktne detekcije i odlučne akcije. Ćerimagić kaže ono što bi Dodik i njegovi sponzori u Beogradu i Budimpešti najradije da niko ne izgovori: da je geopolitika prešla iz faze „balansiranja“ u fazu rezanja – i to upravo tamo gdje najviše boli.
Profesor Elmir Sadiković zaključuje još oštrije: „Zbog interesa Zapada Dodikov secesionizam će biti sigurno poražen.“ On odbacuje kao irelevantne pokušaje Viktora Orbana i ruskog utjecaja da podrže Dodika: „Utjecaj Mađarske je sekundaran, a Rusija nikada nije bila protiv Daytona, jer bi time ugrozila sopstveni kredibilitet.“
U prijevodu – i kad bi htjeli, ne mogu ga spasiti. Dodik ostaje bez ičije zaštite, osim Vučićeve retoričke glazure za domaće tržište. I zato sada glumi razumnog, nudi „kompromise“ i moli da se stvari vrate u „dijalog“.
Ali sve je već rečeno i odlučeno. Udareno je tamo gdje Dodika najviše boli – po džepu.
Nema pregovora sa bjeguncem
Zato država pod ovakvim okolnostima mora biti jasna. Prvo – nema pregovora s bjeguncem i pravosnažno optuženim čovjekom. Drugo – institucije države ga moraju uhapsiti. Ne zbog osvete i ne zbog spektakla, već zbog toga što nijedna ozbiljna država ne trguje s onima koji je žele uništiti. A pogotovo ne u trenutku kada međunarodni kontekst konačno počinje da favorizuje pravdu nad stabilokratijom.
Jer istina je prosta: Dodiku je jasno stavljeno do znanja – i direktno i preko Vučića – da će, nastavi li ovim putem, biti uhapšen. Kad-tad! Da neće biti spasa u Moskvi, ni zaštite u Beogradu. Da se igra završava.
Dodik više ne ucjenjuje, on moli. Samo što to radi kao što mu i dolikuje – bahato, s figom u džepu, misleći da još ima vremena.
A istina je da vremena više nema.
