BENDOGLAVI BAKA: Izetbegović se „pravi toša“, dobro zna da se ne smije kandidrati za Predsjedništvo!
Iako je sve ovo dobro poznato Izetbegoviću on ipak „jaše“ na toj priči. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stranka anatemizirana i da su veliki izgledi da će i na narednim izborima ostati sama.
U svom nedavnom gostovanju u Jutarnjem programu BHT-a predsjednik SDA Bakir Izetbegović između ostalog rekao je da će SDA na Opće izbore 2026. izaći s kandidatom kojeg će podržati najmanje dvije druge stranke i da će se tako vratiti u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
HLABAVA KOALICIJA KOJE NEMA
„ Teško da ću biti kandidat za Predsjedništvo“, priznao je Izetbegović i pojasnio kako SDA moranaći ličnost koja će biti podržana od ostalih. „Ne možemo izaći opet sami protiv svih. Ja sam tada dobacio koliko se moglo dobaciti. Mi moramo naći još stranaka koje će podržati jednog kandidata. Nama su dosta tri stranke i imat ćemo člana Predsjedništva. U ovom času liči da će to biti DF i Stranka za BiH, možda i NES – kazao je i podcrtao da ako vide nekog drugog da i to neće biti problem, ali da to mora biti neko iz SDA.
Mnogi mediji su ovu Izetbegovićevu dosta kolebljivu izjavu protumačili kao već „gotovu stvar“ i da će se on opet kanidirati na predstojećim izborima.
Jedini argument zašto bi neko davao šansu Izetbegoviću jeste kriza vladajuće koalicije u kojoj je koalicija SDP – NiP i NS, poznata kao Trojka, zamjenila SDA. Naravno, nezadovoljstvo građana sa aktuelnom vlašću potpuno se različito iskazuje prema Trojki u odnosu na HDZ i SNSD. Osim što se stranke Trojke ni izbliza nisu pokazale u očekivanom izdanju, njihovo biračko tijelo je razočarano i zbog toga što su snishodljivi prema koalicionim partnerima, posebno prema Draganu Čoviću, jer su na politiku Milorada Dodika već oguglali.
Zbog toga je SDA na lokalnim izborima polučila vrlo dobar razultat, što svakako sokoli Izetbegovića da ovako razmišlja i iskazuje osobne ambicije.
Međutim, izgledi da Izetbegović ostvari svoje ambicije su vrlo mali. Jer mnogo je više faktora koji mu ne idu na ruku. I toga je Izetbegović itekako svjestan, samo se „pravi Toša“ i prikriva ih u svojim javnim nastupima. Čak bi se moglo reči i da su njegovi potencijalni pratneri toga svjesni te da stoga nisu ni reagirali na njegove prozivke. Dakle, nijedan od trojice prozvanih lidera stranka, Željko Komšić, Semir Efendić i Nermin Ogrešević nisu se oglasili. Ovo je više nego indikativno ako se uzme u obzir činjenica da su na prošlim izborima ove stranke sačinjavale politički blok koji je vodio kampanju protiv stranaka Trojke. Doduše to je bila vrlo nedefinirana i hlabava koalicija koja je sarađivala na nivou davanja podrške nekim zajedničkim kanidatimaza načelničke pozicije.
Nema nikaKve sumnje da je Komšićeva stranka (DF) ispala koletarala ovako loše definirane koalicije pa je zabilježila vrlo loše, a u nekim općinama čak katastrofalne izborne rezultate. Mnogi u vrhu DF-a smatraju da je uzrok lošim rezultatima koaliranje sa SDA-om.
Stoga je vrlo je upitno da li će DF nastaviti šurovati sa SDA-om na predstojećim izborima. Komšić postaje svjestan da mora prestati kalkulirati i nastupiti sa pozicije autentične ljevice ukoliko misli sačuvati stranku od rasula. Možda nedavno fotografiranje sa Zlatkom Lagudžijom u jednom sarajevskom rastoranu i objava te fotografije na društvenim mrežama nagovještava neki novi kurs njegove politike. Za očekivati je da je tema njihovog razogovora mogla biti stvaranje novog lijevog bloka stranaka što je sasvim realna opcija.
Semir Efendić je mnogo bliži Komšiću nego Izetbegoviću i ako bili bilo stani pani da odabira stran(k)u za koaliranje on će sigurno (o)stati uz Komšića.
Ogreševićeva stranka je u strmoglavom padu tako da je svedena faktički na Cazin, općinu gdje on stoluje dugi niz godina. Možda bi personalno Ogrešević i Izetbegović mogli nešto dogovarati, ali odnosi njihovih stranak su nesnošljivo loši.
BANDOGLAVI BAKA
Iako je sve ovo dobro poznato Izetbegoviću on ipak „jaše“ na toj priči. Zašto? Zato što je svjestan da je njegova stranka anatemizirana i da su veliki izgledi da će i na narednim izborima ostati sama. Da li je Izetbegović svjestan da je on osobno uzrok te anateme, veliko je pitanje. On je toliko narcisoidan da je moguće da previđa tu tako očiglednu činjenicu. Ali je isto tako bandoglav da se ne može pomiriti sa tim.
Nadasve, možda postoji opravdan strah od gonjenja jer se protiv njega direktno ili indirektno vodi nekoliko istraga pa procjenjuje da će se lakše odbraniti sa pozicije predsjednika najjače bošnjačke stranke.
Ipak bi se njegovo ponašanje moglo svesti na bandoglavost. Jer kako drugačije objasniti njegov odnos prema porukama koje je dobio od američkog ambasadora Michaela Murphya koje bukvalno znače da se treba povuči sa mjesta predsjednika SDA, ili da ideološki i kadrovski transformira stranku koja će biti kooperativna za proevrospki koncept.
Nije Bakir Izetbegović jedini od bošnjačkih vođa kome je takav ultimatum davan. Naprotiv, to se desilo Aliji Izetbegoviću, koji je prijevremena abdicirao sa pozicije člana Predsjedništva, a potom i sa pozcije predsjednika SDA. Potom se to desilo Harisu Silajdžiću koji je morao napusti politiku jer je oborio tzv aprilski paket. To se na izvjestan način desilo i Mustafi Ceriću, kao resiul-ulemi, koji je samovoljno odustao od kandidature nakon direktnih i indirektnih „išareta“ i pritisaka međunaronih instanci u Sarajevu.
Da li za razliku od nabrojanih Iizetbegovićevih prethodnika on ima „zaleđe“ toliko moćno da ga međunarodni predstavnici ne mogu privoliti na povlačenje, ili je ludo hrabar i prkosan, nećemo morati čekati naredne izbore da bismo dobili odgovor.
Izetbegović ima zaleđe u turskom predsjedniku Recepu Tayipu Erodganu čija politika trenutno doživljava svoj geopolitički zenit. Osim toga, Turska je predstavnica cijelog islamskog svijeta u Sarajevu i stoga svi međunarodni faktori imaju obzira prema njenom predsjedniku.
Nije nerealno procjenjivati da se Izetbegović rukovodi time u svom prkosnom gardu prema zapadnim diplomatama koji su bacili anatemu na njega. Zapravo, ispravnije je procjenjivati situaciju da sam Erdogan ne dozvoljava Izetbegoviću da se povuče, nego što se on odlučio prkositi međunarodnoj zajednici.
Ovakva zakulisna politika oko najjače bošnjačke stranke generalno je štetna za državnu politiku jer voljom najvećeg dijela najbrojnijeg naroda manipuliraju moćnici i zatomljuju njegovu političku snagu u korist svojih interesa.
Tako da je pitanje pozicije samog Bakira Izetbegovića, kao predsjednika stranke, ili kao kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, postalo krucijalni problem nacionalne politike. Taj problem bi se trebao riješiti i prije općih izbora. Zato sve što govori Izetbegović o općim izborima je samo „pišanje uz vjetar“.
