Sitni sati uoči vikenda bili su prilično dramatični: na drugoj strani planeta, u New Yorku, Bosna i Hercegovina je bila vruća tema. Na prvi pogled sve je dobro završilo, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija produžilo je mandat vojnim snagama Evropske unije u BiH – misija Althea – još godinu, do novembra 2025, a za one koji su zaboravili, to znači i pravo na korištenje sile u slučaju da je “sigurno i stabilno okruženje ozbiljno ugroženo, a postojeće sigurnosne strukture u opasnosti da se raspadnu”. Visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt podnio je redovni izvještaj, zapažen nastup imali su predsjedavajući Predsjedništva BiH dr. Denis Bećirović i naš ambasador pri UN-u dr. Zlatko Lagumdžija. Iako se može reći da su i debate ovim povodom bile očekivane, kako u UN-u tako i iz domaćih uporišta, reakcije najglasnijeg dijela bošnjačke javnosti ponovo su identične Stevandićevim.
Schmidtov izvještaj je kroki polugodišnjeg stanja u zemlji (od 15. aprila do 15. oktobra), potencirao je neuspjehe na evropskom putu, svoje i razočarenje običnog svijeta što Plan rasta nije usvojen, vrlo jasno prozvao Milorada Dodika i vrh Republike Srpske zbog opstrukcije svih procesa napretka, ugrožavanja i potkopavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, prijetnji miru i razgradnji države BiH, secesionizma, te zagovaranja ukidanja državnog Suda i Tužiteljstva, kao i Ustavnog suda BiH. Iskritizirao je i Dragana Čovića zbog ultimatuma vezanih za Izborni zakon BiH i još nekih poteza od kojih je sigurno najvažniji onaj neizrečeni – blokada Južne interkonekcije, koja našu zemlju i dalje drži čvrsto ovisnu o ruskom gasu. Nije štedio ni Vijeće ministara, zamjerajući mu mršavi učinak od dva zakona. Iz sveopćeg političkog sivila izdvojio je dr. Bećirovića ističući njegove napore za očuvanjem mira, dijalogom, regionalnom suradnjom, afirmacijom kulture sjećanja i prevencijom genocida, te podsjećanjem da članstvo BiH u NATO-u predstavlja jedinu pravu garanciju sigurnosti u regionu. Sam dr. Bećirović je Vijeće sigurnosti izvijestio o Svesrpskom saboru – koji je održan upravo u Schmidtovom izvještajnom periodu – skrećući pažnju na usvojenu deklaraciju koja je u cijelom regionu shvaćena kao ozbiljna prijetnja miru. Bio je to onaj više puta odgađani skup, koji su srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije i predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik združeno najavljivali kao “svoj odgovor na Rezoluciju o Srebrenici” usvojenu u UN-u. Dr. Bećirović smatra da je deklaracija planski dokument anschlussa RS-a (anchluss je naziv za Hitlerovo prisajedinjenje Austrije Njemačkoj), a dr. Lagumdžija je ponudio odštampanu deklaraciju i podsjetio na običaje beogradskog režima da ignorira odluke međunarodnih organizacija (uključujući i sudove).
U samom Vijeću sigurnosti predstavnici BiH prošli su kao i visoki predstavnik, Rusija i Kina Schmidta ne priznaju, zagovaraju zatvaranje OHR-a, zapadne zemlje – SAD, Velika Britanija, EU – ostale su uz OHR i izvještaj koji potencira 5+2 kao uvjet zatvaranja, listom se fokusirajući na nedopustive poteze vlasti RS-a, ratnohuškačku retoriku, jezik mržnje i spremnost da se na svakom koraku negira genocid u Srebrenici. Američki ambasador je podsjetio na sankcije State Departmenta izrečene gotovo cijelom vrhu RS-a, ali i onima koji u Federaciji podrivaju Dayton i bave se korupcijom, pozvao ostale zemlje da se pridruže, te napomenuo da je upravo visoki predstavnik sa bonskim ovlastima ključna karika u očuvanju sigurnosti BiH i njenih građana, bez obzira na etničku pripadnost. Ruski je pak iskoristio priliku da ponovi sve Putinove stavove o mrskom Zapadu i Dodikove o OHR-u: Ured visokog predstavnika je za zvaničnu Moskvu relikt prošlosti, instrument kolonijalne politike i treba ga čim prije ukinuti, a njemački državljanin Christian Schmidt ga je uzurpirao. Kineski se postavio identično kao i prilikom usvajanja Rezolucije o Srebrenici u UN-u, dakle, zdušno stajući na stranu Dodikovog režima, a predstavnik Srbije je kao i čitava bulumenta Dodikovih stevandića za Dayton, ali po mjeri RS-a.
Iz Bosne i Hercegovine su uslijedile burne reakcije: prva Dodikova violina u Predsjedništvu i sapatnica s crne liste Željka Cvijanović požalila se da je nemoguće raditi u institucijama države jer neće da se odreknu stranca, ostali su manje-više ponavljali staru mantru. Zasukali su rukave i dežurni bošnjački radikali, mrežni jurišnici i ostali nezadovoljnici koji ne prestaju zamjeriti Schmidtu što postoji skupa s OHR-om, teške haubice usmjerili su na dr. Bećirovića i dr. Lagumdžiju – nekima su krivi što su uopće govorili, drugi bi da su im oni pisali govore, treći im cijepaju dlaku na šestoro – a rafalnom paljbom gađaju i sve one koji su ovaj spojeni diplomatski nastup u Vijeću sigurnosti ocijenili novom šansom Bosni i Hercegovini da konsolidira redove i krene u osvajanje reformi, borbe protiv korupcije i jačanje institucija. Pritom nikako da nam otkriju svoje ciljeve: kako zamišljaju BiH bez OHR-a, jer niko ozbiljan ne vjeruje da Schmidt nije posljednji visoki predstavnik, i još važnije – šta je alternativa misiji Althea? Gdje to treba ići BiH ako nam Zapad ne valja? Zato više niko nema pravo govoriti o neznanju i(li) slučajnoj podudarnosti sa Dodikovim stavovima, postalo je bjelodano da tvrdi nacionalisti imaju zajedničke ciljeve, a oni se nikako ne mogu nazvati interesima BiH, već upravo onim za koje punih usta optužuju najisturenijeg Putinovog vojnika na Balkanu. Nakon rata i 29 godina od Daytona, otužno je iz najprizemnijih sitnošićarskih razloga udarati na državu koja je preživjela agresiju i pomagati njene najljuće neprijatelje. Koliko se god busali u junačka bošnjačka prsa.
