Bassuener: Schmidtova intervencija je signal građanima da se moraju pomiriti sa vječnom oligarhijom

Politički analitičar Kurt Bassuener smatra da bi poništavanje presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Slaven Kovačević ojačalo stisak “etnonacionalista” i svih onih koji pothranjuju “krhke i nestabilne” uslove u Bosni i Hercegovini, te da namjera visokog predstavnika Christian Schmidta da posreduje u tome ima za cilj da “izvrši završni udarac” bilo kakvim težnjama da se pojave političke alternative. On navodi da je Schmidtov potez signal građanima zemlje da je “Dejton plafon” i da se moraju pomiriti sa “vječnom oligarhijom”.
Bassuener, stručnjak za Balkan u Vijeću za politiku demokratizacije, navodi za Just Security da je Schmidt na vlastitu inicijativu iznio svoju ocjenu u žalbenom predmetu koji je u toku pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Ostaje nejasno da li će otputovati u Strasbourg na ročište 20. novembra u Velikom vijeću Suda da svjedoči ili na neki drugi način bude prisutan kada se bude razmtrala žalba na prošlogodišnju presudu u predmetu Kovačević.

Međutim, kako navodi Bassuener, objavljena kopija Schmidtovih “pisanih zapažanja” je u skladu je s njegovim prethodnim izjavama. On tvrdi da će potvrđivanje presude dovesti do podjela, ometati napore da se ustavni poredak zemlje uskladi s prethodnim presudama i ugroziti “neizvjesnu i krhku situaciju” u BiH.

“Ipak, poništavanje presude bi, naprotiv, samo osiguralo stisak etnonacionalista i drugih političkih partija i lidera koji su odgovorni za osiguravanje opstanka tih “nesigurnih i krhkih” uslova. To bi ugušilo potencijal za demokratsku evoluciju zemlje”, smatra on.

U presudi u predmetu Kovačević iz augusta 2023. godine je sud utvrdio da Ustav BiH, aneks Dejtonskog sporazuma, nije u skladu sa obavezama zemlje prema evropskoj Konvenciji o ljudskim pravima.

Bassuener zatim objašnjava suštinu presude, ali navodi da Sud nikada nije opisao konkretnu strukturu države koja bi bila u skladu sa tom presudom.

Ovaj slučaj je bio šesti — i najopsežniji — u nizu presuda od 2009. godine koje su nalagale amandmane na Ustav BiH kako bi se omogućila jednakost prava građana u cijeloj zemlji.

Međutim, Bassuener ističe da je slučaj Kovačević bio jedini koji je argumentovao ovo iz perspektive glasača, za razliku od perspektive građana koji su željeli da se kandiduju.

“Kolektivna sudska praksa efektivno zahtijeva reviziju dejtonskog poslijeratnog ustavnog poretka. Upravo iz tog razloga, vladajuće etnonacionalističke elite u BiH uspješno su blokirale provođenje tih odluka”, piše on, dodajući da je vladajuća koalicija u BiH uložila žalbu na presudu.

Kompromisi za okončanje borbi
Zatim Bassuener opisuje historijsku pozadinu situacije, navodeći da je Dejtonski mirovni sporazum “uz posredovanje SAD-a nasilno je sklapan tokom nekoliko sedmica među bosanskim zaraćenim stranama, pri čemu su dvije od tri strane podržavale grabežljive susjede zemlje Srbiju i Hrvatsku”.

On argumentuje da činjenica da je Ustav Aneks 4 mirovnog sporazuma pokazuje da interna upravljačka struktura poslijeratne države nije bila prioritet posrednika, te da je umjesto toga, prioritet bio da se okončaju borbe i stvori “permisivno okruženje” koje bi omogućilo NATO-u da održi mir slanjem Implementacijskih snaga od 54.000 vojnika.

Međutim, on ističe da je struktura Ustava sigurno bila prioritet zaraćenih strana koje su također bile etničke političke stranke. Dok se u preambuli Ustava poziva na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, struktura vlasti “odražava namjeru ovih etničkih nacionalističkih stranaka da održe vlast putem “konstitutivnih naroda””, navodi Bassuener.

“Štaviše, ovi nacionalistički lideri su očekivali da će “njihovi” ljudi glasati uglavnom u okviru svoje etničke identifikacije i koristili su ratne traume i retoriku podjela da održe te podjele”, dodaje.

“Ove društvene pukotine bile su – i ostale – ključne za poslovni model ovih lidera i njihovih saradnika, koji bi često ignorisali ili sarađivali jedni s drugima direktno ili indirektno na ratnim krađama, organizovanom kriminalu i prinudnoj moći. Iako su se njihovi ratni programi očigledno razlikovali i nisu nestali nakon okončanja oružanog sukoba, imali su zajednički interes da izbjegnu odgovornost za svoje nasilje tokom rata i za zloupotrebu povjerenja javnosti nakon njega”, smatra Bassuener.

On ističe da je ovakav ustav zacementirao moć nacionalističkih političkih stranaka (i nekadašnjih zaraćenih strana), ali da je ona ipak bila ograničena sve snažnijom međunarodnom implementacijom mira i naporima na izgradnji države tokom decenije nakon rata, a vrhunac toga je bio ujedinjenje do ranije zaraćenih vojski 2005. godine – što je bilo nezamislivo prilikom potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Bassuener je bio savjetnik za strategiju u Uredu tadašnjeg visokog predstavnika Paddya Ashdowna i savjetovao ga je prije nego što je on preuzeo dužnost u maju 2002.

On navodi da su ova dostignuća došla istovremeno sa “velikim praskom” u proširenju Evropske unije 2004. godine, kada se proširila na većinu Centralne i Istočne Evrope.

Objašnjava da je tada zavladao de facto međunarodni konsenzus da su “ova postignuća nepovratna” i “da će izgledi za članstvo u EU (i NATO-u) potaknuti bh. političke elite da završe zadatak produbljivanja demokratije i vladavine prava — uključujući izmjene i dopune Aneksa 4, Ustava”.

Proglašavanje napretka uprkos činjenicama
“Osamnaest godina nakon toga, obje ove pretpostavke su definitivno opovrgnute. Ipak, do danas, one nisu revidirane. Umjesto toga, od parafiranja bh. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU 2007. i njegovog potpisivanja naredne godine, a zatim njegovog stupanja na snagu sedam godina kasnije, EU je više puta proglašavala napredak ili ga jednostavno određivala – kao što je davanje kandidature za EU 2022. godine, uprkos tome što BiH nije ispunila osnovne uslove koje je navela Evropska komisija – u nadi da će ovo potaknuti napredak”, piše Bassuener.

On navodi da je posljednji pokušaj da se politički lideri potaknu da djeluju bio regionalni Plan rasta EU.

“Nema razloga očekivati ​​da će ovaj napor imati drugačiji učinak. Očuvanje i maksimiziranje moći u strukturno oligarhijskom sistemu mnogo je hitniji prioritet za tvrdolinijašne političke lidere u BiH od ponuđenih sredstava. U stvari, Dejtonski sistem, ostavljen neobuzdan vanjskim nametnutim ograničenjima, pretvara se u funkcionalni feudalizam u kojem političke stranke i etničke zajednice za koje tvrde da ih predstavljaju održavaju (ili nastoje kontrolirati) područja pod svojom apsolutnom dominacijom”, piše on.

Dodaje da ovi stranački lideri očekuju, na osnovu dosadašnje prakse, da će ipak dobiti ove resurse, te da će ih “koristiti za održavanje svojih mreža pokroviteljstva”.

“Schmidtov argument u direktnoj suprotnosti s Ashdownovim”
“Sada, Schmidt ulazi u borbu”, navodi Bassuener, objašnjavajući da njegov podnesak sudu navodi proceduralni argument u vezi sa time da li je podnosioc tužbe iscrpio pravne lijekove u BiH.

Međutim, Bassuener ukazuje na to da je prvobitnom presudom prihvaćena Kovačevićeva tvrdnja da bi, s obzirom na dosadašnja tumačenja Centralne izborne komisije i Ustavnog suda, njegov slučaj bio odbačen.

“Ali osnova Schmidtovog argumenta je inherentno politička i kontekstualna: ta reafirmacija prvobitne presude ugrozila bi ravnotežu podjele vlasti u zemlji – uz korištenje izraza “krhki” koji implicira da je kolaps, koji bi bio nasilan, potencijalni rezultat. Odnosno, ljudska prava zavise od lokalnog konteksta – bizarna tvrdnja, s obzirom na samu poentu Evropske konvencije, koja treba da garantuje takva prava”, navodi on.

“Čini se da njegov potez signalizira novu fazu – ne samo lažiranje napretka uz dopuštanje daljeg nazadovanja, već zalaganje za uspostavljanje definirane gornje granice napretka: volje ukorijenjenih političkih subjekata i mjere do koje će oni to tolerisati”, dodaje.

Bassuener smatra da takvo obrazloženje efektivno obuhvata ideju da je sistem podjele vlasti u BiH “zajednička vizija katastrofe” koja se ne može revidirati iz straha od ponovnog početka nasilja.

“U suštini, Schmidtov argument je u direktnoj suprotnosti s argumentom pokojnog Paddyja Ashdowna, koji je dok je bio na funkciji tvrdio da je Dejton “pod, a ne plafon””, navodi on, te napominje da je u to vrijeme ovo bilo naširoko prihvaćen stav.

Promjena stavova
U Schmidtovim “pisanim zapažanjima” Evropskom sudu on tvrdi da nije protiv promjene dejtonskog ustava prema prethodnim presudama, već da se zalaže za “postepenu promjenu” izgrađenu na “unutrašnjem kompromisu”.

Međutim, Bassuener ističe da ovaj argument označava povlačenje dugogodišnjih međunarodnih stavova u korist onih koji vladaju u BiH i u susjedstvu.

“Nemogućnost ovih nepopustljivih subjekata da se dogovore o tome kako provesti prvu takvu odluku Suda iz 2009. godine u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine proistekla je iz nastojanja hrvatske nacionalističke političke stranke HDZ i otcijepljene stranke HDZ 1990 da otmu proces tumačenja i provedbe presude kako bi se slijedio hrvatski nacionalistički plan umjesto da se udovolji podnesiocima tužbe u predmetu. Schmidtova logika također osporava osnovu brojnih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, od kojih se veliki broj ne implementira”, navodi on.

Bassuener dalje navodi da Schmidtov potez također predstavlja povlačenje OHR-a od vlastitih značajnih postignuća i mandata.

“Optužbe kritičara da samo postojanje te kancelarije od BiH pravi “protektorat” nikada nisu stajale – međunarodna zajednica nije upravljala zemljom. Ali Dejtonski sporazum jeste propisao uloge visokog predstavnika i snaga za odvraćanje, prvo NATO-a, a sada EU – postavku koja je do sada spriječavala domaće političke snage da ugroze mir. Ta garancija je postala sve nesigurnija kako je međunarodna zajednica popuštala svoj pritisak, posebno pod Schmidtom”, piše on.

Bassuener ocjenjuje da bi Schmidt svojim postupcima sada “efektivno od zemlje ponovo napravio neograničeni zaštitni sistem za tvrdolinijaše”, te primjećuje da EUFOR već zauzima takav stav, “lažno tvrdeći da je njegov Dejtonski mandat i mandat Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda drugi stepen odgovornosti, a da je prvi kod lokalnih vlasti”.

U odbrani ovog stava, EUFOR navodi da je njegova uloga “da podrži vlasti BiH u održavanju sigurnog okruženja”.

Međutim, Bassuener ističe da je sama poenta mandata odvraćanja koji je EU preuzela od NATO-a u decembru 2004. godine bila upravo jer su “lokalne snage sa silom prinude bile najvjerovatnija prijetnja miru”.

“Takvi su ostali i danas. Ako – kako se navodi u podnesku visokog predstavnika – presuda Kovačeviću predstavlja prijetnju “krhkom temelju BiH”, OHR i EUFOR – i države koje oni predstavljaju – omogućavaju onima koji predstavljaju prijetnju sigurnosti da imaju tu polugu. Takav argument odbacuje pravnu i moralnu odgovornost da se spriječi da se takvi izazovi materijalizuju”, piše on.

Vrijednosno neutralna realpolitika
Bassuener smatra da je Schmidtova intervencija dio zapadne regionalne politike “koja je, čini se, okrenula leđa istinskom demokratskom razvoju u korist drugih geopolitičkih prioriteta — kao što je uzaludan pokušaj da se susjedna Srbija namami dalje od Rusije”, te da je to dio šire “vrijednosno neutralne realpolitike”.

“Ali ovo također proizilazi iz ideje da je Balkan inherentno plemenski, tako da je najbolji način djelovanja nastojati da se njima upravlja ili da se oni stave u karantin (uz osiguranje drugih interesa) umjesto da se podstiče napredak”, piše on, navodeći da takvo gledište ide u prilog trenutnoj situaciji.

Također ističe da ono “zaobilazi bilo kakvo obračunavanje s vlastitim djelovanjem Zapada u dugotrajnom povlačenju regije od demokratskog liberalizma i ljudskog dostojanstva”.

“Uprkos šest presuda Evropskog suda za ljudska prava koje bi mogle poslužiti kao putokazi u razvoju istinski demokratskog i usklađenog postdejtonskog ustavnog i izbornog poretka u Bosni, nijedna politička snaga — uključujući Demokratsku frontu koju predvodi hrvatski član Predsjedništva BiH Željko Komšić , kojem je podnosioc tužbe Kovačević savjetnik — nije (presude) iskoristila za osmišljavanje potencijalno široko popularnog koncepta novog društvenog ugovora. Čini se da to ukazuje na to da oni kolektivno radije optimiziraju dejtonski sistem u svoju stranačku korist, umjesto da rizikuju prednosti vlasti kroz istinski demokratski i odgovorni sistem”, piše on.

Umjesto toga, Bassuener smatra da stranke nastoje da sačuvaju ono što on naziva “mirovnim kartelom”.

“Takve alternative su razvijene izvan sfere politike. Ali ostaje da se pokaže može li se u cijeloj Bosni i Hercegovini okupiti glasačko tijelo među građanima koji podržavaju takve alternative”, navodi on, te dodaje da još uvijek ne postoji međunarodna volja da se testira ovaj potencijal, uprkos brojnim dokazima o velikom nezadovoljstvu stanovništva političkim ekosistemom kakav jeste.

“Samo široka, narodna grupa okupljena iza pozitivne alternativne vizije odnosa među građanima (bez obzira s kojom etničkom ili političkom strankom – ili nijednom – s kojom se identifikuju) može se suprotstaviti ukorijenjenim političkim interesima zastupljenim u trenutnom sistemu i evidentnom međunarodnom nepovjerenju da su takve opcije čak i izvodljive”, piše on.

Na kraju navodi da Zapad ima odgovornost da održava povoljno okruženje za one koji bi mogli stvoriti takve nove političke alternative, “pružajući egzistencijalnu sigurnost koja bi omogućila ljudima u Bosni i regionu da slijede nove društvene ugovore koji su im tako očajnički potrebni”.

“Čini se da Schmidtovo posredovanje pred Sudom ima za cilj da izvrši završni udarac bilo kakve takve težnje, efektivno signalizirajući građanima da je Dejton plafon – i da se moraju pomiriti s vječnom oligarhijom”, piše Bassuener.