Jučer smo izvijestili o tzv. preletaču iz Čovićevog HDZ-a u Izetbegovićevu SDA, te pisali kako politička scena obiluje brojnim tzv. preletačima, političarima koji zbog svojih, uglavnom materijalnih razloga, mijenjaju stranačku pripadnost, piše SB.
Građanima su svakako najpoznatiji oni koji politički djeluju na području Sarajeva budući da mediji o njima najviše izvještavaju, no preletača ima širom BiH, a za neke od njih nikakav problem ne predstavlja preći iz jedne u drugu nacionalnu stranku.
Još uvijek je svjež slučaj Amera Beganovića, kandidata za Gradsko vijeće Zenice.
Beganović je na prošlim izborima bio kandidat Naše stranke za vijećnika u Zenici a na ovima je isto tako kandidat za zeničko Gradsko vijeća ali HDZ-ov.
Najnoviji preletač je Božo Stjepić, kandidati SDA za Gradsko vijeće Grada Tuzle. Naime, on je prije četiri godine bio kandidat za istu poziciji, ali na listi HDZ-a.
Nije Stjepić iznimka kada su u pitanju politički konvertiti u Bosni i Hercegovini.
Kako su deklarirani Jugoslaveni postali ugroženi Hrvati? Zbog čega su preko noći prestali navijati za klubove u koje su se zaklinjali, prestali se potpisivati ćirilicom ili pak zaboravili da su obnašali najviše funkcije u državi u kojoj su bili „ugroženi“, tema je o kojoj se danima može raspravljati.
Kako je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, od provjerenog JNA kadra i direktora vodeće kompanije u vojnoj industriji bivše države, deklariranog Jugoslavena i ateiste, u mladosti vođe navijača Veleža, koji se potpisivao ćirilicom, postao veliki Hrvat i vjernik, a nakon toga i rekorder koji već dva desetljeća ima apsolutnu vlast u svojim rukama na svim političkim razinama u državi, mnogima je enigma.
Niti njegov intimus, prebjeg i osnivač HDZ-a 1990., pa „povratnik u djelo“ u redove nevladine organizacije HNS Božo Ljubić, nije ništa bolji.
Dapače, bivši je saborski zastupnik, Ljubić, iz sela Uzarići kraj Širokog Brijega, stigao u Sarajevo na specijalizaciju, nakon koje je 1985. godine i doktorirao u Sarajevu i dobio posao na Klinici za ortopediju, iako je bio sudionik Hrvatskog proljeća.
Šefom Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Ljubić je imenovan 1992. godine.
Istom tom Ljubiću, kao „ugroženom“ Hrvatu, „bez nacionalnih prava“, bivša država je omogućila specijalističku stipentiju u Sjedinjenim Američkim Državama.
Dakle, Ljubić je kao „ugroženi“ Hrvat bio na poziciji koju je donedavno obnašala Sebija Izetbegović, što još jednom dokazuje da sve teorije o ugroženosti padaju u vodu.
Politički konvertiti nisu neuobičajene pojave u siromašnim društvima koji baštine autoritarnu političku kulturu. Mi jesmo društva s autoritarnom političkom kulturom. Mi smo siromašna društva u kojima se ljudi često služe političkim konvertitstvom, mimikrijom, prikrivanjem, ne bi li došli do različitih benefita i osigurali sebi lagodniji život. U intelektualnom smislu to bi trebalo da izaziva neku vrstu prijezira, pa ako hoćete i gađenja, ali u političkom smislu to očito nije dovoljno da bi takvi ljudi bili kažnjeni zbog svoje nedosljednosti, upozorio je povjesničar Milivoj Bešlin. Dakle, Hrvati iz Bosne i Hercegovine, Čović i Ljubić, bili su vrlo uspješni i viskopozionirani u bivšoj Jugoslaviji i nikome nije smetalo što su oni Hrvati, kao što njima nije smetalo da se potpisuju ćirilicom ili da se izjašnjavaju kao Hrvati ili Jugoslaveni.
To zapravo govori o širini i otvorenosti, ali i pluralnosti tog društva o čemu se danas na prostorima pod kontrolom HDZ-a BiH može samo sanjati. No, to što oni danas rade, a to je falsificiranje vlastite, a onda i naše kolektivne prošlosti je očit pokušaj povijesnog revizionizma. Koristeći se revizionističkim falsifikatima, oni danas pokušavaju da uspostave sustav koji bi po svemu bio suprotan onome što su i oni sami bili 80-ih godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji, upozorio je Bešlin u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“.
Problem političkog konvertitstva, kojem pripada i Čovićev po stažu najdugovječniji politički partner Milorad Dodik, postao je novo nenormalno, a u takvim su uvjetima odrasle generacije mladih ljudi kojima je danas normalno uzeti čekić i porazbijati kamene cvjetove posvećene herojima i osloboditeljima svoga grada i podići desnicu u zrak te izgovoriti ustaški pozdrav bez da strahuju od kaznenog progona. A zašto i bi, kada njihovi politički vođe i uzori podižu spomen groblja izdajnicima vlastitog naroda, ustašama i fašistima, dok se u isto vrijeme zaklinju u „europejstvo“.
No, vratimo se mi na početak priče. Naime, ovakvi slučajevi su problematični za „prvog u Hrvata“ Dragana Čovića koji zagovara takozvano „legitimno predstavljanje“.
Čović se o HDZ-ovom preletaču još nije izjašnjavao, a sasvim je izgledno da će tu temu preskočiti. Jer, kako pojasniti biračima HDZ-a da će bošnjačkim glasovima biti izabran jedan Hrvat, posebno kada se zna da je prije četiri godine obnašao dužnost u HDZ-u, kada je na Izbornoj skupštini Gradskog odbora HDZ BiH Tuzla dotični Stjepić izabran u Nadzorni odbor HDZ-a BiH.
Postavlja se pitanje je li Stjepić nakon svega podobni Hrvat po Čovićevom ukusu, bivšem Jugoslavenu koji sebi uzima za pravo brojati krvna zrnca i određivati tko može, a tko ne može biti Hrvatom, čovjeku koji je za sarajevske Hrvate kazao da su budale jer nisu napustili glavni grad BiH!?
