Zaboravljena pravda: Kritike spomenika istine otkrile dublje namjere, presumpcija nevinosti izgubljena u diplomatiji!

Podizanje spomenika generalu Armije RBiH Mehmedu Alagiću zasigurno ne predstavlja slavljenje, relativiziranje ili negiranje zločina počinjenih tokom rata od strane pojedinih pripadnika ARBiH, ali osporavanje podizanja takvog spomenika i poistovjećivanje generala Mehmeda Alagića s pravosnažno osuđenim ratnim zločincima, bez ikakve dileme, predstavlja pokušaj relativiziranja istine o ratu u BiH.

I nepoštivanje sudskih presuda kojima je pravosnažno utvrđeno da je rat u BiH bio međunarodni oružani sukob, odnosno agresija susjednih država na RBiH.

Upućene kritike, uz argumentaciju da se na takav način vrijeđaju žrtve i njihove porodice te da građani BiH zaslužuju bolje, predstavljaju suptilno podrivanje prave i pravne istine koja se zasniva kako na pravosnažnim presudama Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju, tako i na presudi Međunarodnog suda UN-a za genocid koji je izvršen nad Bošnjacima u BiH.

Da bi se istinski moglo govoriti o poštivanju žrtava i njihovih porodica i osnaživanju povjerenja u BiH, nužno je prethodno poraditi na prihvatanju pravnih činjenica koje su utvrđene i verificirane pravosnažnim sudskim presudama naprijed pomenutih sudova.

Također, nužno je prihvatiti i poštovati osnovni pravni postulat da niko nije zločinac sve dok se zločini ne procesuiraju i sudski pravosnažno ne dokažu, a njihovo izvršenje individualizira i stavi na teret njihovom izvršiocu ili onome ko ima odgovornost za njihovo izvršenje po nekom od pravom predviđenih osnova.

Bez prethodnog prihvatanja sudski utvrđenih činjenica i bez poštivanja temeljnih pravnih postulata, nemoguće je govoriti o poštivanju žrtava i njihovih porodica.

Nadalje, ne može se govoriti o poštivanju žrtava, njihovih porodica i uspostavi povjerenja, sve dok se izjednačavaju sudski dokazani zločini i zločini koji nisu sudski dokazani i individualizirani. Poštovanja i povjerenja teško da može biti i ukoliko se isto tretiraju pravosnažno osuđeni ratni zločinci i osobe koje su optužene, ali ne i osuđene za ratne zločine.

Pripisati nekome zločin i odgovornost za taj zločin bez prethodno provedenog sudskog postupka je manipuliranje istinom i takav odnos prema stvarnosti ne može predstavljati osnov za uspostavu povjerenja i iskazivanje poštovanja prema žrtvama zločina i njihovim porodicama koje imaju pravo na pravnu, a ne političku istinu. Upravo bi takav pristup žrtvu mogao uskratiti za istinu o zločinu i njegovom počiniocu.

Zasnivati proces poštovanja žrtava i njihovih porodica na političkim stavovima, a ne na pravosnažnim sudskim presudama, predstavlja ne samo ignorisanje, iskrivljavanje i negiranje prošlosti onakve kakva je ona opisana u sudskim presudama, nego i nepoštivanje žrtava i njihovih porodica.

Osude podizanja spomenika generalu Mehmedu Alagiću predstavljaju, prije svega, pokušaj svođenja u istu ravan pojedinačnih zločina i velikodržavnih hegemonističkih projekata koji su rezultirali udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP) i genocidom nad Bošnjacima u BiH. A treba podsjetiti da su i udruženi zločinački poduhvat i genocid predstavljali neposredan izraz velikodržavnih projekata čiji osnovni cilj je bio uništenje države BiH i njenih građana.

Naravno, najveću nepravdu prema preživjelim žrtvama zločina i njihovim porodicama može nanijeti kritika prema nedokazanim i neosuđenim pojedinačnim ratnim zločinima i istovremena ravnodušnost, pa čak i naklonjenost prema osuđenim zločinačkim projektima i njihovim rezultatima.

Treba se podsjetiti da su entiteti i tzv. konstitutivni narodi u BiH direktna posljedica protivpravne upotrebe sile i da su kao takvi rezultat velikodržavnih hegemonističkih aspiracija susjednih država prema BiH.

Njihovo postojanje nakon brojnih presuda kojima je utvrđena pravna priroda rata u BiH i nakon donošenja presude za zločin genocida koji je izvršen u BiH predstavlja istinski spomenik zločinu, nepoštivanje žrtava i njihovih porodica.

Umjesto da se ti spomenici zločinu uklone, danas se država BiH i njeni građani, licemjernom politikom međunarodne zajednice, dovode u krajnje ponižavajući položaj i primoravaju da se tim spomenicima svakodnevno klanjaju.

Zato i jeste teško vjerovati u dobru namjeru predstavnika međunarodne zajednice koji osuđuju podizanje spomenika generalu Armije RBiH Mehmedu Alagiću, koji je državu BiH branio od dvostruke, sudski dokazane, agresije.

Takve kritike, čak i kada bi se zanemarila pravna presumpcija nevinosti optuženih, a što je nemoguće, teško da mogu biti kredibilne sve dok se prihvataju i podržavaju rezultati zločinačkih projekata i na političkom planu čini sve da upravo rezultati tih projekata odrede budućnost građana i naroda Bosne i Hercegovine.

Zbog svoje uloge u agresiji i izvršenom genocidu, međunarodna zajednica je izgubila moralno pravo da govori o poštivanju žrtava i njihovih porodica. Takvo pravo je trajno izgubljeno, posebno u kontekstu činjenice da međunarodna zajednica i danas preživjelim žrtvama zločina i njihovim porodicama nameće, kao jedini mogući političko-pravni okvir za življenje, ni više ni manje nego rezultat zločina.

Upravo takav odnos, sam po sebi, nameće pitanje da li međunarodna zajednica iskazuje poštovanje prema zločinu ili prema žrtvama i njihovim porodicama?

Naravno, pojedinačne zločine niko ne smije negirati niti opravdavati, ali se ne smije pristati na pristup da se u istu ravan stavljaju pojedinačni zločini i zločinački projekti, da se izjednačavaju oni koji su napadali i rušili državu BiH i oni koji su je branili, a posebno da se isto tretiraju osuđeni ratni zločinci i oni kojima se ratni zločini nisu pripisali u sudskim procesima koji su pravosnažno okončani.

U interesu istine, pravde i poštovanja preživjelih žrtava i njihovih porodica treba kazati da borbi protiv zla najviše štete nanosi pristup koji spaja nespojivo i koji izjednačava uzrok i posljedicu.

Takav pristup, sam po sebi, je nepravedan i previđa činjenicu da pojedinačnih zločina ne bi ni bilo da nije bilo zločinačkih projekata. Također, nikada se ne smije zaboraviti činjenica da pojedinačnih zločina ne bi bilo, makar ne u mjeri u kojoj su izvršeni, da je međunarodna zajednica poštovala svoje međunarodnopravne obaveze. S obzirom da su te obaveze grubo ignorisane, međunarodna zajednica je bila i još uvijek jeste saučesnik u zločinu, s obzirom da i danas podržava rezultate zločina.

A građani BiH zaslužuju bolje od takvog pristupa.