Ko se još sjeća pisma državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena upućenog šefu bh. diplomatije Elmedinu Konakoviću i njegovom hrvatskom kolegi Gordanu Grliću Radmanu? Rekao bih da su i u Ambasadi SAD zaboravili na to pismo, a kamoli u instituciji koju vodi Konaković. Jer, Konaković se miješa u sve osim u ono što mu je posao i što se od njega traži.
U podužem pismu Konakoviću, Blinken je tada pojasnio da je neophodno pritisnuti lidera HDZ-a Dragana Čovića kako bi se deblokirao proces vezan za izgradnju plinovoda Južna interkonekcija. Spinovao je u to vrijeme Konaković kako se on “druži” s Blinkenom, kako razgovara s Čovićem, ali u suštini, zahtjevi Blinkena izgubili su se u političko-interesnom blatu BiH.
Konaković ne samo da nije pritisnuo Čovića, nego je Čović dobro pritisnuo i Konakovića i premijera FBiH Nermina Nikšića, pa se Južnom interkonekcijom u Federaciji bavi uglavnom opozicija. Jer, Nikšić je Prijedlog zakona o Južnoj interkonekciji povukao, a HDZ blokirao i Prijedlog prostornog plana Federacije BiH.
Nema sumnje da je Dragan Čović dobio prvi set nadmudrivanja s američkom administracijom i jednom od najmoćnijih osoba u toj administraciji. I to nas dovodi do pitanja ko zaista čuva moć i položaj Dragana Čovića kao osobe koja u najvećoj mjeri kontroliše političke tokove, kako na državnom tako i na nižim nivoima.
Blinken je u pismu Konakoviću i Grliću Radmanu naveo da će ambasade SAD u Sarajevu i Zagrebu pratiti procese oko Južne interkonekcije. Teško je povjerovati da američke ambasade u BiH i Hrvatskoj nisu upratile sve opstrukcije kojima se Čović, koristeći svoje partnere, poslužio.
Na primjeru Milorada Dodika i količini saopćenja i reakcija Ambasade SAD možemo vidjeti koliko ta ambasada prati zbivanja u BiH. Zašto onda nema reakcija na evidentnu Čovićevu opstrukciju, ako je čak i državni sekretar Blinken tražio da se to prati?
S druge strane, česte su i jasno usmjerene reakcije i potezi Ambasade SAD na onom dijelu BiH na kojem se HDZ i SNSD ne pitaju. Na tom prostoru, s bošnjačkom većinom, Ambasada SAD prati sudske procese, nagrađuje tužioce, kreira antikorupcione urede i forsira “borbu” protiv korupcije u takvoj mjeri da se Bošnjaci kao narod čine najkorumpiranijim narodom.
Na teritoriji pod Čovićevom i Dodikovom kontrolom, Ambasada SAD se skoro pa i ne uključuje u procese. Tamo nema tužilaca heroja, nema ni antikorupcionih ureda, pa nema ni hapšenja. Posljedično, možemo li zaključiti da u srpskom i hrvatskom političkom korpusu nema korumpiranih?
Istovremeno, ambasador Michael Murphy lično piše pisma (u saradnji sa Johannom Sattlerom) Nerminu Nikšiću da aerodrom Sarajevo stavi pod koncesiju, jer valjda Bošnjaci ne znaju upravljati aerodromima kao Čovićevi i Dodikovi kadrovi.
Isti taj Murphy i ambasada u kojoj stoluje kreirali su neprilike sadašnjosti koje živimo, jer su po svaku cijenu željeli skloniti SDA, a nametnuti svoj projekat Trojka. Jer, Trojka je odana Murphyju i neće se odupirati zaduživanju, koncesijama, pa čak i uništavanju državnog zemljišta u korist stranih investitora. Ali, odavno je poznato da je Južna interkonekcija interes Sjedinjenih Država pa je pitanje zašto Murphy ne rješava prepreke na ostvarenju interesa svoje države!?
Odgovor na to pitanje dat će odgovor i na pitanje ko to štiti Dragana Čovića pa je lider HDZ-a uspio da obesmisli moć i utjecaj državnog sekretara SAD. Jer, Čović se ne boji crne liste, kojom se prijeti SDA i ucjenjuje Dodika. Naprotiv, Čović kaže da je on bijeli anđeo i da nema problem s tim.
Skoro osam mjeseci prošlo je od Blinkenovog pisma. Čović je potpuno blokirao Južnu interkonekciju. Murphy nije iskoristio svoj projekat Trojka da procese pomjeri s mrtve tačke.
Zato javno pitamo Ambasadu SAD – zašto šutite na opstrukciju i američkih i bosanskih interesa?
Je li i Antony Blinken promijenio mišljenje pa sada piše Čoviću da disciplinuje i pritisne Trojku, samo da se Južna interkonekcija realizuje? Jer, Americi je cilj profit, a koga briga mirišu li pare na “Herceg-Bosnu”, FBiH, Hrvate ili Bošnjake. Jer, profit je profit, ko mari za zakone
