U briljantnom njemačkom dokumentarcu „Komandantova sjena“, rediteljica Daniela Wolker donosi priču o potomcima zloglasnog nacističkog komandanta Rudolfa Hössa, pod čijim je „idejnim vodstvom“ i upravljanjem u logoru Aušvic-Birkenau u Drugom svjetskom ratu ubijeno blizu milion Jevreja. Höss je bio prototip Hitlerovog savršenog oficira – sve naredbe, uključujući i onu o planiranju i izgradnji koncentracionog logora koji će postati najveće stratište u istoriji čovječanstva, izvršavao je detaljno, odgovorno i pedantno, nikada ne dovodeći u pitanje ono što se od njega tražilo. U memoarima koje je napisao dok je u zatvoru čekao na suđenje, Höss ne uspijeva sakriti određenu dozu ponosa kada opisuje kako je Hitler lično upravo njega odabrao za taj „posao“, vjerujući da je on jedini koji takav kompleksni zadatak može izvršiti do kraja.
Ono što cijelu priču čini posebno monstruoznom je da dok je u djelo provodio Hitlerov plan o konačnom istrebljenju Jevreja, Höss je svoju vlastitu porodicu, suprugu Hedwig i petero djece, smjestio u prostranu vilu koja se nalazila u neposrednoj blizini logora i sa čijih prozora na spratu su se jasno mogle vidjeti gasne komore u kojima su nacisti svakodnevno ubijali logoraše. Sa jedne strane zidina Aušvica odvijao se nezamislivi horor, a sa druge strane bio je mali raj sa prekrasnim vrtom i bazenom u kojem su zaštićeno i bezbrižno odrastala djeca Rudolfa Hössa, nesvjesna užasa koji se događa samo par desetina metara dalje…
Osam decenija kasnije, Hans Jürgen Höss, sin komandanta Aušvica, u poznim godinama tek počinje prihvaćati razmjere zla koje je kreirao i u djelo proveo njegov otac. Pred kamerama otkriva da mu i dalje nije lako pojmiti da je taj čovjek, kojeg on pamti kao blagog roditelja i zaštitnika, zapravo bio jedan od najvećih ratnih zločinaca u povijesti. “Ali ako je on sam tako napisao, onda mora da je to istina”, rezignirano zaključuje. Za razliku od brata, Hössova mlađa kćerka Brigitte, koja danas živi u Americi, i dalje nastoji relativizirati ulogu svog oca u holokaustu opisujući ga kao vojnika koji je morao izvršavati ono što mu je naređeno. Osim toga, prošlost je prošlost, kaže Brigitte, i zašto se sada baviti time kad se ionako ništa ne može promijeniti?
U svojoj današnjoj poruci vlastima Srbije, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković ističe da je nemoguće ostvariti korektnu saradnju između dvije države sve dok optuženi ratni zločinci slobodno žive u Srbiji.
– O tome kako je normalno da policijske strukture sarađuju širom svijeta vi, ministre Dačiću, ne možete govoriti sve dok vaše policijske strukture zajedno sa pravosudnim u Srbiji kriju desetine ratnih zločinaca koje naša zemlja traži, a za kojim su raspisane i potjernice Interpola. Sve dok čuvate ubicu tuzlanske mladosti Novaka Đukića nikome vi ne možete držati moralne pridike. Sve dok vašu djecu u Novom Sadu liječi doktor smrti Duško Kornjača kojeg naše pravosuđe tereti za najgore zločine u Čajniču licemjerno je govoriti o normalnoj saradnji. Izručite nam Ećima, Savčića i desetine drugih zločinaca koji su sijali smrt po našoj zemlji i tek onda možemo govoriti o “normalnoj saradnji” – poručuje Konaković i dodaje: “Isporučite nam Đukića, Kornjaču, Ećima, Savčića i ostale zločince, poštujte žrtve genocida i međunarodno pravo, odgajajte studente/ice da ne veličaju ratne zločince.”
Uprkos tome što je njihov otac prije smrti napisao memoare u kojima je detaljno i bez previše emocija opisao svoju ulogu u masovnom istrebljenju Jevreja, Hössovoj djeci i danas je teško prihvatiti istinu o događajima iz Drugog svjetskog rata. To je donekle i razumljivo jer je riječ o njima bliskoj osobi i nekome koga su oni poznavali u sasvim drugačijoj ulozi od one u kojoj ga je zapamtio svijet. Priča o Rudolfu Hössu vjerovatno je najbolji primjer „banalnosti zla“, fenomena koji je opisala njemačka filozofkinja Hannah Arendt, govoreći da veliko zlo u istoriji često nisu počinili fanatici i sociopate, već „obični“ ljudi. (“Neka javnost i dalje u meni vidi krvožednu zvijer, surovog sadistu, ubicu miliona. Jer ljudi ne mogu zamisliti da je zapovjednik Aušvica bio išta osim toga. Nikad ne bi mogli shvatiti da je i on imao srce”, zapisao je u svojim memoarima Höss). No, i za njemačko društvo nakon završetka rata nije bilo nimalo jednostavno dostići barem djelimičnu katarzu. Trebalo je proći punih 25 godina da njemački kancelar Willy Brandt klekne u Varšavi i tim simboličnim činom otvori put pomirenja između Poljaka i Nijemaca.
Nakon ubistva Zorana Đinđića, Srbija ne samo da ni u perspektivi nije dobila nekog novog Willyja Brandta, već se krenulo putem sasvim suprotnim od onoga koji bi vodio ka pomirenju. Očekivana katarza zvanične srbijanske politike pretvorila se u konstantno negiranje zločina i slavljenje ratnih zločinaca kao heroja po kojima se ulicama, trgovima i školama daju imena.
– Ništa u Srbiji nije onako kako izgleda. Marta 2003. godine Đinđić je imao podršku od nekih četiri posto. Ovo treba zapamtiti, važno je za nastavak priče. Famozni 5. oktobar suštinski nije bio prevrat izvana, nego puč iznutra. Miloševića su „pustili niz vodu“ njegovi ljudi, već je počinjao da biva prevelika smetnja, već je kvario biznise. Službena verzija i dan-danas glasi: milijunska masa je petog oktobra zbacila Miloševića. To je koješta. Pokojni Srđa Popović je prvi uočio da je magična srpska riječ – promjena – bila samo personalna, čisto kozmetička. Državna politika – Srbi svi i svuda – ni jednog trenutka nije promijenjena – kaže jedan od najvećih srpskih pisaca Svetislav Basara u intervjuu.
Skoro tri decenije nakon završetka agresije na BiH vlasti Srbije i BiH balansirale su na krhkoj žici pokušaja izgradnje međusobne tolerancije, poštovanja, dobrosusjedskih odnosa i suživota (“Ko me pita šta mislim o suživotu, ja ga pošaljem u sukurac. Ljudi žive, a ne su-žive”, govorio je veliki Abdulah Sidran). Bilo je, istina, nekih „polu-brandtovskih“ pokušaja, poput posjete tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića Srebrenici 2015. godine koja je naprasno završila bacanjem kamenja na njega (do danas nije utvrđeno ko su bili napadači i nalogodavci ovog napada). Višak političkih tenzija i brojnih potisnutih sukoba iz prošlosti i manjak kolektivne katarze doveo nas je do toga da vlasti Srbije i bh. entiteta Republike Srpske danas odbijaju prihvatiti čak i minimum odgovornosti za zločine koji su počinjeni na ovim prostorima tokom rata, dok se političari u Federaciji BiH panično plaše šest policajaca iz Srbije koji su u Trebinju zbunjenim turistima trebali pokazivati gdje je najbliža apoteka.
Pravno-politička agresija koju Srbija posljednjih godina sve otvorenije provodi nad Bosnom i Hercegovinom ozvaničena je usvajanjem Deklaracije na Svesrpskom saboru prošlog mjeseca kojom je Vučić jasno dao do znanja da je njegova „zona interesa“ isključivo Republika Srpska i njeno osnaživanje, a ne saradnja sa institucijama Bosne i Hercegovine. Sada je očigledno sazrelo vrijeme da se karte konačno otvore do kraja, što pokazuje i jutrošnja, nimalo diplomatska poruka ministra Konakovića upućena Ivici Dačiću i predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Pomirenje je definitivno propalo, a i suživot nam je krajnje upitan.
