Kada su poznatu američku glumicu pitali novinari kako se nosi sa tračevima i pričama koji se o njoj objavljuju, kratko je odgovorila: “Vrlo lahko. Osim ako su te priče istinite”.
U ovoj rečenici sadržano je i objašnjenje za manijakalno ponašanje i reakcije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegovih trabanata na govore Denisa Bećirovića i Munire Subašić na ovogodišnjem obilježavanju 29 godina od genocida u Srebrenici.
Oboje su rekli istinu.
Koja je Vučića razbjesnila.
Munira je samo konstatirala da je Vučić propustio da bude Willy Brandt, čime ga je bar indirektno optužila da je direktni krivac što nema iskrenog suočavanja sa prošlošću u tamošnjem društvu.
I to je prva velika istina.
Drugu, još ubitačniju, izgovorio je Denis Bećirović rekavši da je “nedavno usvojena Vučićeva velikosrpska deklaracija opasnija i skandaloznija od Memoranduma SANU”. Bez uvijanja, okolišanja i eufemizama, Bećirović je apostrofirao glavom i bradom jednog čovjeka kao glavnog destabilizatora i BiH i čitavog regiona.
Ako tome dodamo i raniju izjavu člana Predsjednistva BiH da je “naš problem Vučić a ne Dodik”, onda dolazimo i do odgovora zašto je srbijanski predsjednik reagirao onako uličarski i jajarski.
Istjeran je na čistac, izjuren iz jazbine, skrivajući se uvijek iza Dodika ili nekog sličnog.
Ludi Mile je govorio samo ono što lukavi Vučić misli.
I naveliko radi.
Na Dodika povika, a lisica (Vučić) meso jede.
U srbijanskoj javnosti koja je već dobrim dijelom inficirana nacionalizmom Vučiću je svaki nastup sa Dodikom donosio političke poene, a na regionalnom i međunarodnom planu stvaralo dojam (pogrešan) da je “majka Tereza” u odnosu na svog proksija iz Laktaša.
Konačno je ta “igra dobrog i lošeg policajca” demistificirana.
Dodik se bez Vučića, njegove medijske, finansijske, političke i svake druge podrške ne bi održao ni dva mjeseca na vlasti, pa makar se svaki dan viđao sa Putinom i ljubio po tri puta.
Ako je neko u toj velikosrpskoj igri loš policajac onda to može biti samo Vučić, dok je Dodik samo dobrovoljni, bahati i amaterski izvođač radova.
Vučiću je prijeko potrebna Rs kao kompezacija za gubitak Kosova, otuda sada i u ovom trenutku ova Deklaracija.
On je riješio da udari tamo gdje je najtanje i najslabije. To su Bosna i Bošnjaci.
Na Kosovu je polomio zube, sa Crnogorcima još obara ruke, i samo procjenjuje da mu neki Ramo Isak ili Zukan Helez ne mogu biti ravnopravni takmaci.
Zato ova Deklaracija nije mrtvo slovo na papiru.
Milošević nikada zvanično nije prihvatio Memorandum kao svoj politički program i nacionalni cilj, mada je radio na njegovoj praktičnoj implementaciji.
Vučić smatra da je došlo njegovih pet minuta i da nema potrebe da bilo šta krije.
Sve je stavio na papir i detaljno objasnio kakve su mu namjere. Ako baš ne može “Velika Srbija” koju je sanjao sa svojim mentorom ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem, onda je dobra i proširena Srbija. Na koju međunarodna zajednica neće biti tako gadljiva. Posebno, ako pobijedi Trump u Americi i Putin u Ukrajini.
Za razliku od bh. diplomatije, koja faktički i ne postoji, Vučić traži i bori se za međunarodnu podršku.
Prodajom oružja Ukrajini i Izraelu, po pisanju srbijanskih medija, dobija američku naklonost, otvaranjem spornog rudnika litijuma relaksira odnose sa Njemačkom, a kupovinom oružja i aviona od Francuza unapijeđuje odnose sa zvaničnim Parizom.
Sličan model primjenjivala je i Angela Merkel u politici prema Rusiji, vjerujući da kroz ekonomsku saradnju može utjecati na pripitomljavanje pomahnitalog diktatora.
Kako je taj “genijalni”plan njemačke kancelarke završio najbolje svjedoče danas ruski tenkovi na petini ukrajinske teritorije.
Ono što je neuspješno pokušala Merkel sa Putinom, sada na mikro i regionalnom planu pokušavaju Scholz i Macron sa Vučićem.
Uz obilatu i bezrezervnu podršku SAD.
Računica Zapada je i prosta i surova istovremeno: Srbija je jedina zemlja regije koja ima potencijal da izazove sukobe, glavni remetilački faktor koji ima problem sa svim svojim susjedima, vojno najopremljenija i ekonomski najjača država.
To znači da sa tom zemljom možemo nešto i trgovati.
Ti nama oružje za Ukrajinu i Izrael mi tebi političku podršku na međunarodnom nivou, ti nama litijum i mi se pravimo mrtvi za tvoj autoritarizam, nacionalizam i populizam na unutrašnjem planu.
Klasičan primjer realpolitike.
Bez principa, pravila i pravde.
I to se neće uskoro promjeniti.
Samo ako si dio problema ili si u stanju sam da se braniš, svijet će te tretirati kao faktora koji učestvuje u traženju rješenja.
Bosanski političari to nisu shvatili.
Vučić jeste.
On je izašao iz radikala, ali radikal iz njega nikad.
On prodaje isti proizvod (srpski nacionalizam) u drugačijem pakovanju.
Prilagođen trenutnom međunarodnom političkom tržištu.
I Šešelj sit i Vučić na broju.
Eveopska unija i SAD će nastaviti da pišu “oštra” saopćenja u kojima će izražavati zabrinutost i pozivati sve strane na suzdržanost.
