KOMŠIĆ RAZBJESNIO NOBILA: “Nikada nisam čuo nešto glupavije i suprotno civilizacijskim dosezima…”

Ovo je suština, a sve drugo predstava za narodne mase, poručio je Nobilo.

Bivši član Predsjedništva BiH Ivo Komšić prozvao je advokata Antu Nobila zbog učešća u predmetu koji je Sud BiH vodio protiv Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta RS. Nobilo je na kritike Komšiću odgovorio u autorskom tekstu za “Autograf” pod nazivom: “Zašto branim Milorada Dodika”.

Premda sam često bio kritičan prema hrvatskom pravosuđu i funkcioniranja pravne države, nakon iskustva u BiH počeo sam više cijeniti Hrvatsku kao pravnu državu. Ovdje imamo primjer Ive Komšića, umirovljenog BiH političara, koji je slovio za relativno umjerenog, ali čiji stavovi, gdje iznosi kako bi trebali funkcionirati odvjetnici su anticivilizacijski. Možete misliti kakvi su stavovi onih ekstremnih.

Ti stavovi proizlaze iz neznanja i duboke podjele društva. Kriterij podjela su nacionalni, vjerski i politički. Uvijek je to crno bijeli svijet i težnja da se identificiraju ”naši” i ”vaši” i da se svi podjele u torove. Individualni pristup tamo nije prihvatljiv, a međunacionalna suradnja je izdaja. Srećom da je običan svijet razumniji, premda se intenzivno radi da se to promjeni.

Krenimo redom.

1. Ivo Komšić smatra da to što sam prihvatio obranu Milorada Dodika, koji je prekršio odluku visokog predstavnika, pazi sad, nije u skladu s mojim odvjetničkim i moralnim dignitetom i da sam mogao zaraditi na ”mnogo časniji način”.

Nešto gluplje i suprotno civilizacijskim dosezima unatrag više od 2000 godina još nisam čuo. Ovi stavovi Ive Komšića nameću zaključak da niti jedan moralni častan odvjetnik ne bi trebao preuzeti obranu Milorada Dodika. Da je obrana Dodika nečastan posao. Iz svega proizlazi da nitko ne bi trebao braniti Dodika.

Gospodine Komšić, odgovorite na jedno pitanje: tko će to biti moralna policija u BiH koja će određivati koji ljudi će imati pravo na odvjetnika, a kome će se suditi bez branitelja? Ili Dodik i sličnima se uopće neće suditi? Odmah će se proglasiti krivima.

Moja djelatnost je utemeljena na ustavu, Zakonu o odvjetništvu i Etičkom kodeksu.

Ustav kaže (Članak 27.):

Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.

Zakon kaže:

Članak 7.

(1) Odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike.

(2) Odvjetnici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

Članak 9.

(1) Odvjetnik je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati, a smije je uskratiti samo zbog razloga koje propisuju zakon, statut Komore i Kodeks odvjetničke etike.

Kodeks odvjetničke etike kaže:

Odvjetnik je redovito dužan preuzeti ponuđenu obranu okrivljenika u kaznenim predmetima, bez obzira na osobu okrivljenika i narav djela.
Odvjetnik ne smije odbiti pružanje pravne pomoći u kaznenom predmetu zbog toga što bi uspješna obrana bila teška, zbog toga što postoje nepobitni dokazi o izvršenom kaznenom djelu, zbog toga što je stranka priznala izvršenje kaznenog djela, zbog težine kaznenog djela, zbog javnog mnijenja i sl.
U kaznenom predmetu, odvjetnik može napustiti obranu svoga branjenika samo ako mu braniteljska savjest ne bi dopuštala daljnju obranu.
Kad nekog uzimam za klijenta ne pitam ga za nacionalnost, vjeru ili političko uvjerenje. Preuzimam obranu jer je čovjek u nevolji i treba moju pomoć. Mogu i trebam braniti svakog čovjeka, pa čak i kada se ne slažem s klijentovim stavovima i ponašanjem.

Zar Vi g. Komšiću mislite da se mi odvjetnici slažemo s postupcima ubojica, silovatelja, pljačkaša a ipak ih svakodnevno branimo, jer je to civilizacijski doseg još od rimskog prava. Svaki građanin ima pravo na pošteno suđenje i nepristrani sud. To je naša odvjetnička misija. Podsjetit ću se odvjetničkog velikana iz 70 i 80–tih godina prošlog stoljeća Srđe Popovića, advokata iz Beograda.

On je kao Srbin branio ustaškog ministra Andriju Artukovića, ovdje u Zagrebu. Upravo izlazi i feljton u Autografu o našoj završnoj riječi pa čitajte. U ta stara vremena, neki drugi Komšić, iz istih pobuda i s istim stavovima kao Vi, zvao se Boro Mikelić, direktor Gavrilovića, u pauzi suđenja udario je Srđu Popovića uz uzvik: ”srpska izdajico”. Ovo Vaše je slično. Razlika je jedino što se mene ne usudi nitko fizički napasti, zbog opće poznatih razloga. Genijalne su i druge opaske o tome kako sam ja kao odvjetnik trebao postupati i ostale pravne tvrdnje.

2. G. Komšić tvrdi: ”Optužnica je jasna. Milorad Dodik je kriv…”. Ako je po optužnici Dodik kriv, onda opet dolazimo do zaključka da mu ne treba branitelj ni sudski proces, jer je tužilac napisao da je Dodik kriv.

Netko bi trebao objasniti g. Komšiću da optužnica opisuje osnovanu sumnju da je netko počinio kazneno djelo, a samo presuda suda utvrđuje da je netko kriv.

3. Vaš stav ”moralan odvjetnik bi nakon presude izašao u javnost i priznao poraz na sudu i uz to iznio argumente zbog kojih je izgubio spor” je, opet, genijalan savjet. Odvjetnik bi trebao u javnosti dodatno argumentirati odluku suda na štetu svog klijenta. Opet, netko bi trebao informirati g. Komšića da prvostupanjska presuda nije pravomoćna, da se okrivljenik ima pravo žaliti, da nakon što presuda po žalbenom sudu postane eventualno pravomoćna, da možemo ići na Ustavni sud i u konačnici na Europski sud za ljudska prava. Ili g. Komšić smatra da se Dodiku to ne bi trebalo dozvoliti?

4. Ja za sada nisam komentirao sudsku presudu, premda ću je itekako komentirati. Komentirao sam pravo na pošteno suđenje. To pravo mi nitko ne može oduzeti. Najveći komentar će biti u našoj žalbi. Kako je ovaj proces visoko medijski popraćen, kako protivnici predsjednika Dodika, kao i g. Komšić ovdje, svakodnevno komentiraju njegovu krivicu, to ću ja itekako žestoko iznositi kontraargumente. Kažete da pravne sporove tumačim političkim argumentima. Ja sam na sudu, sa svojim kolegama (ja sam bio samo pravni savjetnik iz RH, nemam status branitelja) iznosio isključivo pravne argumente. Međutim, kontekst suđenja je čisto politički. Svima je jasno da su politički protivnici predsjednika Dodika odlučili politički eliminirati putem kaznenog postupka.

Ovo je bilo čisto političko suđenje. Jednako kako su politička suđenja bila Aliji Izetbegoviću u Sarajevu, Gotovcu, Budiši, Čičku, Tuđmanu, Veselici u Zagrebu, Đilasu u Beogradu.

Ovaj slučaj predsjednika po svojoj suštini je političko pravni problem, ustavno pravni i međunarodno pravni, a najmanje kazneno pravni. To je očito već na prvi pogled.

5. U pokušaju da me diskreditira, Komšić ”zna” da sam ”to učinio” samo zbog velikog honorara. Da sam se prodao. G. Komšiću, a dokaz? Ili mislite da je Vaša ”optužba” dovoljna za utvrđivanje krivice? Ovakvi zaključci govore o stanju uma g. Komšića. Govore o njemu kako bi on postupio da je na mom mjestu. Svi koji me poznaju, a posebno oni koji poznaju moju ”imovinsku karticu” mogu se samo nasmijati na te tvrdnje. Što bi ja to mogao dobiti u imovinskom smislu od g. Dodika, a da to ja već odavno nemam?

Da g. Komšiću bude lakše pri duši objasnit ću mu ono što svi bolji poznavatelji mog rada u Hrvatskoj znaju. Zašto sam ja prihvati obranu predsjednika Dodika kad me je nazvao? Zato što se takav slučaj ne odbija. Zato što u sebi ima pravni i politički naboj. Zato što se kroz njega prelama sudbina BiH. Zato što mrzim zloupotrebu kaznenog prava za političke obračune. Zato što je BiH kao posljednji europski protektorat pravno interesantna za proučavanje. Nigdje drugdje to ne možete susresti. Zato što međunarodno pravni mehanizam od Dejtona do danas predstavlja izazov za proučavanje. Zato što se u pravno uređenim zemljama ovakvi postupci više ne vode. Zato što sve to zajedno stvara kod mene adrenalin, a to je moje pogonsko gorivo. Zato što mi na nišanu istrče osebujni likovi, pa mogu pisati ovakve tekstove, što me silno zabavlja.

Nadam se da sam zadovoljio vašu znatiželju. Nažalost po vas – nije u pitanju lova.

A sada o vašim ustavnopravnim stavovima. S njima se ne slažem. Imate ih pravo iznositi, a ja ću vam pokušati iznijeti svoje stavove.

2.dio

Zašto BiH ima elemente protektorata i prava uloga Visokog predstavnika.

U odnosu na Dejtonski sporazum, ulogu Visokog predstavnika, tzv. Bonske ovlasti g. Ivo Komšić, kao i mnogi drugi u Federaciji BiH, iznose apsolutne identične stavove, koristeći čak i iste rečenične sklopove. Nekako se nameće zaključak da su stavovi došli iz istog izvora i kroz veći broj godina, kroz masovne medije, printali su te stavove u kolektivnu svijest velikog dijela stanovništva. I ministri i domaćice, taksisti i gostioničari govore identično kao i g. Ivo Komšić.

I u tekstu g. Komšića i u političkom životu u BiH i u kaznenom postupku protiv g. Milorada Dodika, ključni lik je Visoki predstavnik, kao institucija i Christian Schmidt kao osoba.

Ne zbog g. Komšića, za njega je prekasno, već zbog čitalaca Autografa i drugih koji prenose ove tekstove, pokušat ću sažeti cijeli politički problem visokog predstavnika u nekoliko rečenica.

1. Visoki predstavnik nema zakonodavne ovlasti. Dejtonski mirovni sporazum je po svojoj međunarodno pravnoj naravi izvor prava, kao i svi drugi mirovni sporazumi u povijesti.

Ustav BiH je dio Dejtonskog sporazuma i može se mijenjati ili kvalificiranom većinom u parlamentarnoj skupštini ili sklapanjem novog (Dejtonskog) sporazuma. Ustav BiH ne poznaje institut Visokog predstavnika.

Rad visokog predstavnika reguliran je Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma.

U Aneksu 10, u čl. I (2) opisuju se zadaci Visokog predstavnika kroz:

– monitoring provedbe Sporazuma

– sudjelovanje na sastancima

– bliski kontakt sa strankama (potpisnicima), posredovanje

– izvještavanje

– koordinacija aktivnosti civilnih organizacija i agencija

Najkontroverzniji dio je čl. V koji daje ovlasti za izdavanje obvezujućih tumačenja. Međutim, tumačenjem propisa ne mogu se stvarati novi pravni propisi, već se mogu samo razjašnjavati postojeće. Tumačenje treba shvatiti u sudskom smislu, kao utvrđivanje pravog značaja pisanog dokumenta.

Ovlasti Visokog predstavnika treba pravilno kontekstualno čitati kroz opis zadaća OHR-a gdje se naglašava pomoćni karakter OHR-a. Nigdje se u Aneksu 10 ne definiraju zakonodavne ovlasti Visokog predstavnika. Da je to bila volja stranaka potpisnica Aneksa 10, onda bi to bilo toliko značajno i toliko odudaralo od konteksta opisa ovlasti OHR-a (i visokog predstavnika) da bi zahtijevali izričit, jasan i nedvosmislen opis zakonodavnih ovlasti.

Upravo suprotno, čl. I st. 2 Aneksa 10 navodi: ”s obzirom na složenosti s kojima se suočavaju, stranke zahtijevaju imenovanje Visokog predstavnika (…) olakšao vlastite napore stranaka (…).

Dakle, Visoki predstavnik (OHR) ima funkciju potpore drugome, katalizatora, a ne ovlasti prisilnog nametanja zakona, jer to onda svakako nije ”olakšati njihove vlastite napore” (stranaka potpisnica Aneksa 10).

Ovaj zaključak je tim tvrđi, ako uzmemo u obzir Ustav BiH, koji je i sam dio Dejtonskog sporazuma, i u kome je normirano ekskluzivno pravo parlamenta BiH da donosi zakone. ”Parlamentarna skupština odgovorna je za donošenje zakona…”.

Visoki predstavnik, očito svjestan da mu Dejtonski sporazum ne daje pravnu osnovu za nametanje zakona, uvodi novu ”pravnu osnovu” kroz tzv. Bonske ovlasti tj. T1., stavak XI. 2. zaključaka konferencije za provedbu mira održane u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. g.

Tim zaključkom Konferencija je pozdravila nakanu Visokog predstavnika da donosi obvezujuće odluke kao privremene odluke, kada ocijeni da je to potrebno.

Svi zaključci PIC-a ili same Konferencije su isključivo političke a ne pravne prirode. Zasnivanje zakonodavne aktivnosti na političkoj odluci, ruši međunarodni pravni poredak i uvodi političku silu umjesto međunarodnog prava.

Međutim, te ”Bonske ovlasti” po samom slovu zaključaka – točka 11. 2. b. glase: ”privremene mjere koje stupaju na snagu kada strane ne mogu da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Savjet ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu s Mirovnim sporazumom.

Ovaj tekst zaključaka sugerira da se obvezujuće odluke Visokog predstavnika s karakterom privremenih mjera odnosi na izvršnu vlast, Predsjedništvo ili Savjet ministra, ali ne i na zakonodavnu vlast, na parlament tj. na donošenje zakona.

U tzv. Bonskim ovlastima nigdje se ne određuje pravo na donošenje zakona, kao što je OHR to naknadno unutar BiH tumačio.

Ovdje ću navesti i stavove Venecijanske komisije (Europska komisija za demokraciju kroz pravo, tijelo Vijeća Europe – Mišljenje o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika, broj CDL-AD(2005)004 od 11. 03. 2005.g., str. 21, točka 90).

Tako Venecijanska komisija još 2005. g. u svom Mišljenju o ustavnoj situaciji u BiH i ovlaštenjima Visokog predstavnika navodi:

”U rezimeu, potreba da Visoki predstavnik vrši široka ovlaštenja svakako jeste postojala u ranom periodu nakon zaključenja Daytonskog sporazuma. Međutim, takav aranžman je fundamentalno nekompatibilan s demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji. Postoji jak rizik suprotnog efekta: domaći političari nemaju utjecaja da prihvate bolne ali neophodne političke kompromise, jer znaju da će, ako se ne dođe do suglasnosti, na kraju Visoki predstavnik nametnuti zakon. Zašto, onda, preuzimati odgovornost, a ne ostaviti je Visokom predstavniku? Postoji rizik da se stvori kultura ovisnosti nekompatibilna sa budućim razvojem BiH.”

Ponavljam bilo je to prije 20 godina, daleke 2005. g.

2. Visoki predstavnik Christian Schmidt nije na zakoniti način izabran. Christian Schmidt je dana 27. 05. 2021. g. imenovao Upravni odbor Savjeta za implementaciji mira (PIC). Ovu odluku nisu odobrile mnoge članice PIC-a.

Stavom 26 Rezolucije br. 103 Vijeća sigurnosti UN-a, a u skladu s Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, Vijeća sigurnosti odobrava imenovanje visokog predstavnika.

U konkretnom slučaju Vijeće sigurnosti takvu odluku nije donijelo. Jednostavno nisu uspjeli skupiti dovoljno glasova, jer su Kina i Rusija bile protiv.

Usprkos međunarodnom pravu, Upravni odbor PIC-a nametnuo je Christiana Schmidta za visokog predstavnika. Klasičan primjer djelovanja ”kolektivnog zapada” u BiH tzv. ”soft power”.

3. G. Komšića osobito smetaju moje tvrdnje da Bosna i Hercegovina nije suverena država, premda sam daje argumente za takav zaključak.

Tako g. Komšić piše:

”Na temelju ovih ‘bonskih ovlasti’ OHR je u dosadašnjem mandatu donio nekoliko stotina odluka, mijenjao ustave entiteta, smjenjivao izabrane i imenovane funkcionere, mijenjao i donosio zakone. Nije moguće da se ‘veliki’ odvjetnik Nobilo nije uputio u meritum stvari.”

Suverenitet je potpuna vlast vladara države ili naroda na vlastitom teritoriju, te nezavisnost takove vlasti u odnosu na bilo kakvu izvanjsku tuđu vlast.

U suverenoj demokratskoj državi vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

Ako stranac koji predstavlja ”tuđu vlast” (PIC) može suspendirati ustav, poništiti zakon koji su donijeli legalno izabrani predstavnici naroda kroz ustavnu proceduru u parlamentu, sam donijeti novi zakon, smijeniti svakog na izborima izabranog dužnosnika, kako možemo takvu državu nazvati suverenom?

Jednostavno, Visoki predstavnik je anakronizam. Nešto što je trebalo ukinuti nakon 3 – 5 godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma. Ne samo da on nije ukinut, već su mu strane zapadne države, silom politike znane kao ”soft power” širile ovlaštenja mimo ustava BiH bez ikakvog izjašnjenja građana Bosne i Hercegovine. Visoki predstavnik u sadašnjem formatu djelovanja je najveća zapreka za razvoj demokratskih institucija BiH.

Sadašnji visoki predstavnik, kao niti jedan prije njega, svoju funkciju obavlja u stilu kolonijalnih gospodara uz podršku ”sluga stranih gospodara”.

Dokle je sve to dovelo u sudskom postupku, objasnit ću kroz sljedeći primjer.

Tužilaštvo BiH, u svojoj završnoj riječi u predmetu ”Dodik”, napisalo je da oni rade na temelju zakona i uputa OHR-a. OHR je ured visokog predstavnika. Ne samo što je šokantno da to rade, već je još gore što uopće nisu svjesni da je to protuzakonito, da to poništava samu bit djelovanja tužilaštva koje mora djelovati na temelju ustava i zakona, a odvojeno od utjecaja izvršne vlasti.

Ti tužioci toliko dugo rade u tužilaštvu u BiH koja je pod vlašću visokog predstavnika da misle da je takav rad normalan, zakonit. To je samo jedan od primjera rezultata 30-godišnjeg rada Visokog predstavnika na funkcioniranje pravne države u BiH. Takav rad je poguban za Bosnu i Hercegovinu.

Jednostavno, vlast u BiH treba vratiti legalno izabranim predstavnicima naroda. U BiH nisu pravi problemi odnosi Bošnjaka – Hrvata – Srba, već stranci (ne samo visoki predstavnik) koji harače po toj zemlji.

Razbijanje Republike Srpske preko uklanjanja predsjednika Dodika nije samo sebi cilj. Bit je drugi. Čije je rudno bogatstvo u podzemlju na teritoriju RS-a? Da li pripada RS ili središnjoj vlasti u Sarajevu. A ruda ima, i to u ozbiljnim količinama uključujući i one koje su vrlo tražene.

Bit je tko će te rude eksploatirati. Strani gospodari ili domaća vlast? Ovo je suština, a sve drugo predstava za narodne mase, poručio je Nobilo.