Kako je prošla godina, šta je sve urađeno ili nije, svjedočimo u nizu medijskih ili društveno-mrežnih istupa različitih političkih aktera u Bosni i Hercegovini. Naravno, ovo vrijeme kada se sumiraju rezultati nije moglo proći bez nove hvalospjevne interpretacije o vlastitim „uspjesima“ ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, inače, neformalnog šefa onog što znamo pod imenom „Trojka“ ili grupacija ideološki nekompatibilnih političkih stranaka, vidno okupljenih oko podjele funkcija i fotelja.
U svojim hvalospjevima, ministar Konaković, sad već u kontinuitetu, iznosi niz neistina, da ne kažemo laži, pri tome nastojeći sebi pripisati sve uspjehe, ako se ono što on smatra uspjehom može uopšte tretirati kao neki pozitivan iskorak.
No, krenimo redom.
Hvali se Konaković usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici, s kojom on nije imao ama baš ništa, niti je znao da se na tome radi, niti je imao dovoljno informacija, ali onoga trena kada se uključio sa svojim „znanjem“, govoreći kako to može biti okidač za traženje neke ratne odštete, skoro da je sam srušio sve napore svih onih koji su duže vremena radili na tome da se skupi dovoljno podrške Rezoluciji. Svojim nesmotrenim izjavama, više je Konaković štete nanio, nego dao nekog doprinosa, jer nakon njegovog „pametnog“ istupa, u susjednoj Srbiji je krenula kontra-ofanziva.
Da je Konaković, kao što to rade iskusni političari, šutio, sigurno bi situacija oko usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici bila mnogo lakša i prohodnija aktivnost. Ali džaba, njemu porok zvani „društvene mreže“ ili još gori porok „stalno prisustvo u medijima“ nije dalo mira, pa je morao nešto reći nanoseći veliku štetu svima onima koji su u tišini marljivo radili na donošenju Rezolucije o Srebrenici.
Druga neistina Konakovića, koju on opetovano ponavlja, valjda se ugledao na Goebbelsa, sa idejom da više puta ponovljena laž, postane na nivou percepcije istina, tiče se priče oko NATO integracija. Iako je široj javnosti poznato, osim užoj javnosti oko Konakovića, da se ime te čuvene Komisije za NATO integracije promijenilo u Komisiju za saradnju sa NATO-om pod direktnim američkim pritiskom, kojem je odolio tadašnji ministar odbrane Sifet Podžić, glasajući protiv takve ideje, Konaković to i dalje fakturiše prethodnoj vlasti. Ipak, ta nova Komisija za saradnju sa NATO-om, uz prethodno Vijeće ministara, isporučivala je redovno Programe reformi u NATO štab u Briselu i time nastavila put Bosne i Hercegovine ka NATO članstvu.
Onda dođe Konakovićevo „nikada brže formirano Vijeće ministara“ i ne isporuči niti jedan novi Program reformi Bosne i Hercegovine. Zapravo, isporučili su nedavno Program reformi za 2023. godinu, što je tako neprimjerno i smiješno, jer se Programom reformi treba reći šta će Bosna i Hercegovina raditi u narednoj godini, odnosno tim Programom reformi iz 2023. godine trebalo se reći šta će se raditi oko NATO integracija u 2024. godini, koja je protekla i ne može se ništa planirati za tu kalendarsku godinu koja je istekla. Prosto nevjerovatno.
O tome Konaković, naravno, niti slova, a zapravo se radi o takvoj bruci i sramoti, da bi malo jedan tekst bio da sve to opiše.
Onda nas Konaković uvjerava kako je sadašnja vlast, valjda on ponajviše, doprinijela donošenju odluke Evropskog vijeća o otvaranju pregovora sa Bosnom i Hercegovinom i to kao rezultat rada, baš njih, aktuelne vlasti. Ipak, istina je nešto drugačija.
Podsjetimo se kako je Evropska komisija sa 14 ključnih prioriteta prešla na 8 zadataka, pa na 4, pa na 2, i na kraju je aktuelna vlast isporučila jedan i pol zakon smatrajući to dovoljnim za otvaranje pregovora. Ako se prisjetimo šta je tadašnji predsjednik Evropskog vijeća, Charles Michel, rekao o toj odluci, koja je vezana za nove geopolitičke okolnosti nastale ruskom agresijom na Ukrajini, bez ijedne riječi da je to zbog nekog učinka vlasti Bosne i Hercegovine. I da stvar bude još gora, taj jedan i pol (ovo polovina zakona odnosi se na neki novi Zakon o VSTV-u) vraćeni su u najnovijim zaključcima Evropskog vijeća na doradu, jer su ocijenjeni kao zakoni koji nisu u skladu sa Evropskim standardima.
Drugi sporan neevropski zakon je Zakon o sukobu interesa. Dakle, sadašnja vlast, ne da nije uradila ništa, nego je čak donosila zakone koji nisu u skladu sa evropskim standardima i time se Konaković još i hvali.
Najzad, kaže Konaković kako su uspješno „zaštitili izbor Vukoje“ u Ustavni sud Bosne i Hercegovine, a zanemaruje ove spomenute zaključke Evropskog vijeća iz decembra 2024. godine, koji nedvojbeno traže ispunjavanje preporuka Venecijanske komisije. Možda se Konaković ne sjeća da je baš u to vrijeme, Venecijanska komisija donijela mišljenje i preporuke o potrebnim kvalifikacijama kandidata za ustavni sud, o tome kako taj isti Ustavni sud Bosne i Hercegovine, kao niti jedan drugi sud ne može biti etnički organiziran (sjetimo se izjava Nikšića i Konakovića kako je u penziju otišao sudija Hrvat i da treba opet Hrvata izabrati na to mjesto).
Sve je ovo Trojka srušila izborom Vukoje, ne poštujući preporuke Venecijanske komisije iz juna 2024. godine i ipak izabrala Marina Vukoju mimo preporuka Venecijanske komisije i time možda trajno ili dugoročno zaključala nastavak puta Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji. Što bi Dragan Mioković rekao – odlično obavljen posao.
Slična je stvar i sa Zakonom o sudu ili sudovima Bosne i Hercegovine, gdje je Konaković sa Trojkom kao glavno pitanje svu priču svodi na pitanje sjedišta tog apelacionog odjela, a opet ima mišljenje i preporuke Venecijanske komisije iz marta 2024. godine, koje govori o tome da se Sudu Bosne i Hercegovine ne smiju oduzimati nadležnosti i prenositi na entitetske sudove.
Da li o ovome Konaković išta zna, teško je reći, ali da radi sve suprotno onome što traže EU i NATO integracije, već je i vrapcima na grani jasno, ali taj samozvani spin-majstor će vas uvjeravati kako je on jedini u pravu, kao neki vid apsolutne istine, dok su svi drugi u krivu. E nećemo tako Dino, nećemo, nećemo, kako to reče jedan dijalog iz poznatog filma.
Ne reče Konaković ništa, je li mu imalo prijatno što su pustili da nezakonita agentica Vijeća ministara, okupi HDZ-ovu delegaciju u Strazburu u nastojanju da sruši presudu „Kovačević“, što je Trojka jednostavno dozvolila, a nije trebala, niti smjela dozvoliti, ako su pro-bosanska i građanska priča. Na onog Hurtića svakako se više niko osloniti ne može, jer on nije nikakva pro-bosanska priča, već je taj isti Hurtić priča onoga ko ga kandidovao za ministra u Vijeću ministara. Jedini logičan zaključak je da Trojka aktivno radi i želi da obori presudu „Kovačević“ kako bi se i na taj način dodvoravala HDZ-u i Draganu Čoviću, iako je mnogo više onih koji traže i očekuju potvrđivanje i pozitivan ishod u predmetu „Kovačević“ u Strazburu. Dovoljno je samo pogledati medijske istupe podrške pozitivnom ishodu presude „Kovačević“, o čemu Trojka konstantno šuti.
I na kraju, podsjetimo se kako je Trojka došla na vlast kroz kampanju, koristeći razne „metle“ ili „počistiće ih“ i tako niz izraza lažno posvećenih borbi protiv korupcije, za koju su okrivljivali prethodnu vlast. Statistički gledano, više je kadrova Trojke u protekloj 2024. godini uhapšeno ili osumnjičeno za koruptivne i nezakonite radnje nego što je to slučaj sa svim prethodnim vlastima. Naravno, o tome Konaković ne zbori. A i kako bi išta rekao, kada je toliko vidno da su nastojali biti vlast samo radi fotelja, a nekih većih rezultata nema.
To je sad već izgrađena percepcija javnosti o radu Konakovića i Trojke, pa je ona stara narodna „možeš lagati koliko hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš“ postala veoma aktualna.
Jer blizu nam je 2026. godina, samo što će onda neki drugi sa metlama doći.
