Negiranje genocida kao tajni memorandum: Srpskoj politici potreban međunarodni mentor da doživi katarzu!
Politička agresija iz Srbije i bosanskih Srba prema Bošnjacima bila je jasna i kontinuirana. Politički lideri Srbije i bosanskih Srba, uz podršku JNA, agresivno su radili na stvaranju atmosfere straha i nesigurnosti Bošnjaka. Nacionalistička retorika, govor mržnje i manipulacija medijima bili su samo početak. Politički lideri su širili ideologiju etničke supremacije i mržnje, što je postavilo temelje za nasilje koje je uslijedilo..
Od pojedinačnih ubistava, rušenja vjerskih objekata do masovnih zločina
Nakon političke agresije uslijedila je fizička agresija. Prvo su počela pojedinačna ubistva i nasilje. Bošnjaci su bili meta brutalnih napada, a mnogi su nestajali bez traga. Međutim, uskoro su ova pojedinačna ubistva prerasla u masovna ubijanja. Masakri u Zvorniku, Bijeljini, Sarajevu, Prijedoru, Foči i mnogim drugim mjestima ostavili su neizbrisiv trag. Hiljade muškaraca i dječaka su brutalno ubijeni, dok su žene, djeca i stariji protjerani sa svojih ognjišta.
Paralelno s fizičkim nasiljem, srpske snage su sistematski uništavale vjerske objekte i kuće Bošnjaka. Džamije, mesdžidi i drugi vjerski objekti su sravnjeni sa zemljom. Ovi napadi nisu bili slučajni; oni su bili dio šire strategije brisanja kulturnog i religijskog identiteta Bošnjaka. Uništavanje kuća i infrastrukture imalo je za cilj onemogućiti povratak. Odnosno, trebalo je osigurati da jednog dana kada agresija završi projicirani prostor srpskog sveta bude apsolutno etnički čist. Ne samo od nesrpskog stanovništva, već i od svih potencijalnih dokaza koji bi bili jasan pokazatelj da su na tom prostoru živjeli Bošnjaci, Hrvati i drugi.
Logori
Jedan od najbrutalnijih aspekata srpske agresije bili su logori. Hiljade Bošnjaka su zatvarali u koncentracionim logorima kao što su Omarska, Keraterm, Trnopolje i mnogi drugi. U tim logorima, zarobljenici su bili izloženi nehumanim uvjetima, mučenju, silovanju i brutalnim premlaćivanjima. Žive lomače, spaljivanja i druga mučenja bila su svakodnevica. Logori su bili instrument zlostavljanja i progona, s ciljem etničkog čišćenja i genocida.
Genocid kao krajnji rezultat agresivne srpske politike
Masovne ratne zločine koje su počinili Vojska Rs, MUP Rs, ali i snage iz Srbije, uz naoružanje iz Srbije cjelokupne političke i ratne kampanje Beograda i bosanskih Srba. I sve to nakon što su Žepa i Srebrenica demilitarizacijom postale zaštićene UN zone iz kojih više nije bilo oružane prijetnje po VRs. No, genocid u Srebrenici, ako gledamo brutalnost i masovnost zločina, imao je uvertire u Foči, Prijedoru, Zvorniku. Tačnije, gdje god su VRs i MUP Rs ušli među civile i nenaoružane Bošnjake. Dokaz je to apsolutne namjere brisanja s lica zemlje Bošnjaka i drugog nesrpskog stanovništva. Izopačenost umova u vojnoj i civilnoj organizaciji Rs pokazuje koliko je zapravo politička propaganda Beograda i bosanskih Srba bila jaka i prije i tokom agresije. Nisu rijetki saučesnici u genocidu koji su godinama kasnije pokazivali kajanje ističući da su bili nošeni cijelom situacijom, odnosno tom velikosrpskom propagandom. Svijet će od 2025. godine obilježavati i odavati spomen na žrtve genocida u Srebrenici. No, osim obilježavanja, ključna je politička agenda koja mora zaustaviti propagandu Beograda i beogradskih Srba, koja je danas na sceni i skoro potpuno je kopija one s početka ‘90-ih.
Negiranje genocida kao sredstvo propagande i društveno opasna devijacija
Danas, kada bi mnogi očekivali da Bosna i Hercegovina živi normalno uređenje i gradi sistem evropskih vrijednosti, a nakon krvavih lekcija iz ’90-ih, mnogi srpski političari (s obje strane Drine) negiraju genocid koji se dogodio nad Bošnjacima.
Ovo negiranje je opasno jer perpetuira kulturu nekažnjivosti i može poslužiti kao podloga za buduće zločine. Negiranje genocida je društveno opasna devijacija. Identična devijacijama kojima smo svjedočili i nekoliko godina prije raspada Jugoslavije, odnosno početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Stoga, negiranje genocida zahtjeva ozbiljnu reakciju institucija BiH, ali i odlučan odgovor međunarodne zajednice. Ako zapadna civilizacija ne prepoznaje ovu opasnost i ne poduzme konkretne korake, teško je prihvatiti da je riječ o istinskoj civilizaciji. Naročito u vremenima kada svjedočimo agresiji Rusije na Ukrajinu i genocidu koji Izrael provodi nad Palestincima. Zapadna civilizacija, ukoliko još u ogledalu svog uspjeha želi vidjeti vrijednosti koje je definisala u ključnim dokumentima, ima za obavezu da prepozna opasnost u negiranju genocida, ali i politikama koje rade po istoj agendi kao i one u predratnom vremenu. I da takve pojave mehanizmima koje ima neutrališe.
Srpskoj politici potrebno mentorstvo da bi došla do katarze
Genocid nad Bošnjacima bio je stravičan zločin koji ljudski um teško može razumjeti. Međunarodna zajednica, posebno zapadna civilizacija, mora prepoznati opasnost negiranja genocida i raditi na prevenciji takvih zločina u budućnosti. Međutim, nije dovoljno samo osuditi zločine iz prošlosti. Današnjoj politici u Srbiji i politici bosanskih Srba neophodna je mentorska instrukcija civilizovanog svijeta. Jer, postratne decenije pokazale su da ta politika ne može pronaći unutrašnju snagu da doživi katarzu.
A politikama u Srbiji i entitetu Republika srpska od vitalne potrebe je katarza – suočavanje s prošlošću i prihvatanje odgovornosti za počinjene zločine i genocid. Kroz edukaciju i mentorski rad, međunarodna zajednica može pomoći da na političku scenu dođu lideri svjesni tereta prošlosti. Ovi lideri moraju biti opredijeljeni da istinom o tom teretu povedu politiku i narod ka vrijednostima civiliziranog svijeta.
Samo kroz zajedničke napore, iskrenu samorefleksiju i posvećenost istini, može se osigurati da se slični zločini nikada ne ponove. Međunarodna zajednica mora prepoznati svoju ulogu u ovom procesu i djelovati odlučno kao mentor, jer sve čemu danas svjedočimo dokazuje da je dosadašnji pristup međunarodne zajednice bio pogrešan!
