EMIR SULJAGIĆ NAKON SVEGA: “Stavovi Srbije i RS nisu relevantni. Ne znam odakle im ideja da mi želimo učestvovati u toj konverzaciji!”

“Memorijalni centar Srebrenica ne može zavisiti od mene ili bilo kojeg drugog pojedinca. Ne znam odakle taj stid, ali ako u Memorijalnom centru Srebrenica nemamo i ne držimo pametne i obrazovane ljude, gdje drugdje treba da ih držimo!?”

Nakon što je Generalna skupština Ujedinjenih nacija 23. maja, ove godine, usvojila Rezoluciju o Srebrenici kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, odnosno, „Međunarodni Dan refleksije i komemoracije Genocida u Srebrenici 1995”, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, dr. Emir Suljagić za Preporod je govorio o važnim aspektima ove rezolucije, ali i o posljedicama koje će ovaj dokument Ujedinjenih nacija imati u budućnosti.

Moralno i političko priznanje genocida u i oko Srebrenice
Poštovani gospodine Suljagiću, na samom početku, čestitke Vama i Vašem timu u Memorijalnom centru na predanom radu i upornosti. U Generalnoj skupštini UN-a je 23. maja izglasana Rezolucija kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici te osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenih za ratne zločine. Zadnjih dana bilo je različitih komentara, kako Vi doživljavate i ocjenjujete ovaj događaj?

Ovo je rezultat napora cijele jedne naše generacije. I najvažnije je da je Rezolucija usvojena i da ima vrlo konkretne posljedice. Ne znam da li smo mi to u stanju osvijestiti kao zajednica, ali već od ove godine, 11. juli će u svijetu biti obilježavan kao Dan sjećanja na genocid u i oko Srebrenice. S mog stanovišta, međutim, ovo nije samo dugo čekano moralno i političko priznanje genocida u i oko Srebrenice, nego je priznanje patnji koje su prošli i građani Sarajeva, Mostara, Bihaća pod opsadom; ovo je i za građane Prijedora i Zvornika, žene iz Foče i Višegrada. Jer Srebrenica je bila zločin protiv svih nas. I ne bi bila moguća bez opsade Sarajeva, ne bi bila moguća bez višegodišnjeg brutalnog nasilja uperenog protiv jednog naroda rascjepkanog u enklave i osuđenog na nestanak. Nestanak koji nam je otvoreno najavljen u oktobru 1991. godine, definisan u strateškim ciljevima skupštine bosanskih Srba, operacioniziran u Direktivi 4 vojske bosanskih Srba iz novembra 1992. i potpuno kristaliziran kao genocid u Direktivi 7 političkog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića iz marta 1995.

Tražiti pravne sankcije pred domaćim i međunarodnim pravosuđem
Posljednja dva mjeseca, od kada se saznalo za Rezoluciju, traje brutalana kampanja iz Srbije i entiteta RS, izvrće se narativ, još izravnije su se u negiranje zločina genocida uključili javnost i institucije Srbije i RS-a. Uz laži i propagandu, posebno o “napadu” na Srbe i “kolektivnoj krivici” dešavale su se i prijetnje i zastrašivanja. Bili ste prilično suzdržani, ali ste se povremeno oglašavali i odgovarali. Sasvim je očigledno da to neće prestati?

Njihovi stavovi – kad kažem njihovi mislim na institucije i grupacije koje ste spomenuli – o Srebrenici nisu relevantni. Ne znam odakle im ideja da mi želimo učestvovati u toj konverzaciji. To je razgovor koji mogu voditi isključivo sami sa sobom. Mi ćemo ih i dalje redovno registrovati, redovno prijavljivati i tražiti pravne sankcije pred domaćim i međunarodnim pravosuđem. I to će i treba biti naš jedini kontakt s tim narativom. Bio sam suzdržan upravo iz tog razloga. Tamo gdje je trebalo definisati politiku Srbije i RS-a kao utemeljenu na negiranju – i primarno za međunarodnu javnost – sam govorio. Taj narativ je toksičan i treba ostati izolovan, kao što jeste. I to je jedna od stvari koju je Rezolucija pokazala: koliko je divljački Srbija još uvijek posvećena agendi iz devedesetih godina i koliko je realno usamljena u tome, suprotstavljena vlastitoj geografiji. Nije naš posao da ih razuvjerimo.

Bilo je i onih na domaćoj probosanskoj političkoj sceni koji su se neodgovorno postavljali prema ovom pitanju, od nedovoljne podrške, preko neodgovornih i čak štetnih izjava… Sada ih je mnogo koji nastoje ovo politički iskorisititi. Kakav odgovor njima šaljete iz Srebrenice?

Nemam ja tu šta reći. Niti je moj posao da držim moralke bilo kome. Svako radi ono s čim može živjeti. Na kraju, nije ni bitno ko je šta govorio ili govori danas. Bitno je da pouka iz ovoga bude da se ne potcjenjujemo ponovo. Svijet u kojem živimo je komplikovan. Ova Rezolucija je do 1999. mogla proći i Vijeće sigurnosti. Danas je svijet malo drugačiji, ali smo i u tako komplikovanim okolnostima uspjeli dovršiti ovaj posao. Očekivati da ćemo mi promijeniti kompletnu vanjskopolitičku orijentaciju drugih država – s kojima uzgred, ne radimo ništa za razliku od Srbije – na jednoj temi, pa makar to bio i genocid, bi bilo iluzorno. I dobro je da naša strategija nije definisana na temelju iluzija, nego je bila vrlo efikasna i pragmatična, orijentirana na zemlje čiju smo podršku realno mogli dobiti. I radilo je tu malo više ljudi nego što se vidi, i dobro je da je radilo, i želim se i njima ovim putem zahvaliti. Ovo je bio jedan širi napor i to je također dobro.

Predstoji nam rad sa obrazovnim institucijama
Rezolucija je usvojena, ali je pokazala i stanje naših odnosa i rada na međunarodnoj sceni i u diplomatiji. Posebno pitamo za prilično značajan broj zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom koje su bile suzdržane pri glasanju, šta je tu potrebno uraditi i šta po tom pitanju Memorijalni centar planira?

Mi, nažalost, vjerovatno iz mnogo različitih razloga nemamo mnogo kontakta sa zemljama, niti za to postoji neki naročit interes, kako kažete, sa većinskim muslimanskim stanovništvom. Jedini izuzetak je Turska i po posvećenosti turske države podršci Memorijalnom centru i po, rastućem, broju posjetilaca Memorijalnom centru iz Turske. I za to smo im najiskrenije zahvalni. Mnogo je vremena izgubljeno – to moram reći, i mislim da je ovo prvi put da se osvrćem iza sebe u tom smislu – i sada će se doslovno morati početi od nule. Na svu sreću, nedavno smo posredstvom prijatelja, uspostavili kontakt s jednim izvanrednim think-thankom iz Kraljevine Saudijske Arabije sa sjedištem u Rijadu i već radimo na njihovoj posjeti Memorijalnom centru i uspostavi partnerstva. Ukratko, mora se raditi s tim zemljama, s njihovim obrazovnim institucijama, sklapati partnerstva. Dakle, nije da se ne može, ali mora se biti otvoren. Ne možemo se učahuriti. Na kraju, Memorijalni centar Srebrenica nije ni srebrenička, ni općinska, nego državna i ako hoćete i nacionalna institucija. I mislim da je vrijeme da dobijemo podršku koju zaslužujemo. I sistemsku i institucionalnu i kadrovsku. Ovaj Memorijalni centar je potpuno drugačija institucija u odnosu na instituciju prije pet godina. I krajnje je vrijeme da se stane u kraj birokratskoj inerciji u izboru upravljačkih struktura Memorijalnog centra Srebrenica. Moraju se svi početi odgovornije ponašati prema toj instituciji. Ako želimo da imamo ovakvu i još bolju instituciju. Ni ja ne želim više da imam posla s ljudima koji pozicije u tijelima Memorijalnog centra koriste samo da se dočepaju službenog auta. Oprostit ćete, ali muka mi je.

Borba protiv veličanja genocida
Pred vama je veliki posao koji slijedi shodno institucionalnim preporukama Rezolucije. Možete li nam ukratko skicirati Vaše predstojeće korake i inicijative?

Vrlo rado. To je plan koji već stavljamo na papir. Imamo tri posla u tom smislu: obrazovanje, borbu protiv veličanja genocida i nasilja i borba protiv negiranja genocida. Rezolucija nam daje dobar alat i mi kao Memorijalni centar Srebrenica možemo pristupiti obrazovnim institucijama, memorijalima, muzejima i prezentirati im obrazovne sadržaje koje smo kreirali ili na kojima još uvijek radimo, posvećene genocidu u i oko Srebrenice. Možemo i sasvim sigurno ćemo se obratiti kompanijama koje su vlasnici socijalnih medija i ako bude potrebno, pokrenuti i cijelu kampanju, s ciljem da sadržaji koji veličaju počinitelje genocida, negiraju genocid, itd, budu uklonjeni.

Posljednje, ali ne i najmanje važno, pitanje kažnjivosti negiranja genocida, barem u onim zemljama koje su podržale usvajanje Rezolucije, premda sam siguran da možemo na tu temu razgovarati s cijelim nizom država i zemalja koje su tokom glasanja bile suzdržane. Neke stvari možemo uraditi sami, ali neke ne možemo. Za neke nam treba podrška i pomoć i drugih institucija i drugih grupacija u ovoj zemlji. I treba nam konsenzus da je ovo naša zajednička institucija. Ponavljam to. Memorijalni centar Srebrenica ne može zavisiti od mene ili bilo kojeg drugog pojedinca. Ne znam odakle taj stid, ali ako u Memorijalnom centru Srebrenica nemamo i ne držimo pametne i obrazovane ljude, gdje drugdje treba da ih držimo!? Ako najpametniji i najbolji ne treba da sarađuju sa Memorijalnim centrom Srebrenica, s kim to onda treba da sarađuju, gdje treba da budu angažovani? Najgora sudbina koju bi mogao da doživi Memorijalni centar Srebrenica je provincijalizacija. I to je ono što mi je u ovom trenutku najveći neprijatelj, taj neki refleks da je Memorijalni centar Srebrenica provincijalna institucija. I možda čak ne u percepciji javnosti koliko među onima čija nam podrška najviše treba – elita. I stoga još uvijek osjetim neku blagu rezerviranost koju apsolutno ne razumijem. To je naša historija. Dobrodošli u nju.