Munira Subašić u UN-u: “U RS djeca još uvijek žive u lažima, neistini, trude se da djeci ne kažu istinu da bi u njima odgajali Karađiće, Mladiće”

U Generalnoj skupštini UN-a danas su se obratili predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice” Munira Subašić i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić. Ranije su iz Udruženja “Majke Srebrenice” kazale da su došle da UN-u poruče da ne smiju zaboraviti žrtve genocida, ali i da upozore svijet da ne dopusti novi zločin poput onog u Srebrenici 1995. godine. Šef Misije Bosne i Hercegovine pri UN-u Zlatko Lagumdžija kazao je da je Munira osoba koja nas je učinila mudrim, snažnim i da budemo ovdje gdje jesmo. Munira Subašić je u svom govoru rekla:

“Poštovani prijatelji, dame i gospodo. Želim sve da pozdravim. Posebno se želim zahvaliti našem ambasadoru koji mi je omogućio da sam ovdje s vama. Ja sam Munira Subašić, predsjednica Pokreta ‘Majke enklave Srebrenica i Žepa’. Jedna udruga koja se 20 godina bori za istinu i traži pravdu. Preživjela sam genocid, ubijeno mi je 22 člana moje uže familije. Među njima je bio i moj najmlađi sin, kojeg sam najviše na svijetu voljela, kao i moj muž. Ubijali su bebe, starce, žene… Ubili su 1042 maloljetne djece. Ubijali su i ubili sve za osam dana, samo zato što su bili muslimani”, kazala je u svom potresnom govoru Munira.

Potom je nastavila: “Mi majke nismo mogli vjerovati da su mogli ubiti tolike ljude i zatrpati ih u masovne grobnice. Mi majke smo mislile da su živi i vjerovali smo da će nam doći. Kad je došao pojedini Robert Bob Dol, kongresmen, on nam je saopštio da su naši svi mrtvi. Nama je onda ostao cilj da pronađemo kosti naše djece, da ih dostojanstveno sahranimo i da zločinci izađu pred lice pravde.

Kada smo moje dijete i ja postale žrtve genocida, želimo da zločinci izađu pred lice pravde i da dobiju svoja imena i prezimena kao zločinci. Padom Srebrenice je ostalo 5500 djece koja su u ratu izgubila svoje roditelje, neko jednog, neko oba. Bili su jako mladi, preživjeli genocid. Gledali su kako ubijaju oca, siluju majku, sestru… Brata odvode u smrt.

Neka su se djeca rađala i poslije smrti svog oca. Mnoga djeca ni ne znaju kako izgleda njihov otac. Moj djeverovica me pitala sto puta liči li na svog djeda. Ima li njegov osmijeh, kosu… Zamišljali su kako izgleda otac. Zahvaljujući majkama uspjeli smo odgajiti djecu bez mržnje i osvete. Školovali su se. Umjesto mržnje i osvete, naša djeca su inženjeri, doktori… To je ponos majki Srebrenice. Šaljem poruku svim majkama svijeta da uče od nas, kako smo uspjele odgojiti našu djecu. Nije bilo lako, ali smo se izborile.

Ja sam 2013. godine pronašla dvije male kosti od mog najmlađeg sina. DNK je potvrdila. Bila sam sretna što sam pronašla kosti, imala sam obilježje da je živio. Imao je nišan gdje će pisati njegovo ime i da je rođen i ubijen u Srebrenici. S druge strane, od 2013. s bolom legnem, sa tugom ustanem. Zar je moj sin se sastojao od dvije kosti. Mnoge majke da budem sretna, jer neke neće naći niti jednu kost. Svako ima pravo na svoje obilježje. Ako se čovjek ne nađe i ne bude imao svoje obilježje, nije ni postojao. Svašta smo preživjele, doživjele, ali smo smogle snage i pružile ruku povjerenja svim majkama u BiH, na Balkanu. Hajde da vidimo šta možemo zajedno. Pomagale smo jedna drugoj dok se nije umiješala politika, politika iz entiteta iz kojeg dolazim.

Zvali su te majke na saslušanje i rekli im da ne smiju s nama raditi. Kada dođem u opštinu da izvadim papir za svog mrtvog sina, muža, brata, moram da platim. Dok majka Srpkinja ne mora, jer njen sin je bio borac i borio se za RS. To su velike razlike. Svaka majka, bez obzira kako se zvala ili kome pripadala, ona je majka i ništa više. Mi majke rađamo iz ljubavi i tako ih moramo i odgajati. U RS djeca još uvijek žive u lažima, neistini.

Tako odrastaju, trude se da djeci ne kažu istinu kako bi ih odgajali kao Karađiće, Mladiće… Molim sve ljude da ova Rezolucija o Srebrenici prođe jer je potrebna i nama i Srbiji, RS i BiH i svim normalnimljudima.

Nama je potrebno da imamo 11. juli Dan sjećanja. Zašto mi majke nemamo pravo da obilježimo Dan sjećanja za Srebrenicu? Taj dan bi bio poruka čitavom svijetu da se ne zaboravi i ne ponovi. Ovom Rezolucijom ćemo biti zaštićene majke, da se ne veličaju ratni zločinci, da su oni srpski junaci. Više će biti potrebno srpskom narodu, običnom srpskom narodu jer oni ne znaju pravu istinu. Djeca ne znaju istinu, a djeca su naša budućnost. Želim da sva djeca budu naša budućnost, da žive u miru i rahatluku. Da ne dožive ono što smo mi doživjeli. Treba da budu na strani pravde. Svi trebaju dati svoj glas, a oni koji ne daju svoj glas, moraju znati da uvode sebe i svoju zemlju u nešto što je netočno i da ne pripadaju čovječanstvu. Molim sve one koji mogu pomoći da bude usvojena Rezolucija da to učine, da bude usvojena zbog mira. Meni kao majci od više od 70 godina, treba da budem zadovoljna pred smrt, da postoje ljudi koji znaju što je pravo i pravda. Imam troje unučadi, želim da moja unučad imaju prijatelje i Srbe i Hrvate, Rome… Hvala svima. I ne daj Bože nikome da živi i preživljava. Da sa bolom legne i sa tugom ustane i da traži kosti svoje djece”, zaključila je u svom govoru.