Kada umjetnica očita lekciju političarima u BiH: “Napljačkajte se i idite tamo gdje ćete trošiti, ljudi ne žele rat”

Repertoar SARTR-a za juni donosi zanimljiva ostvarenja. Jedna od priča je “Još uvijek smo živi” koja igra 8. juna. To je priča o ljudima, njihovoj svakodnevnici, radostima koje život nosi, ali i onim iznenadnim momentima kada se neko odluči, tek tako, taj svijet rušiti, zato što mu se može! U predstavi između ostalih igra i bh. glumica Selma Alispahić koja je gostovala na N1 i poslala snažnu poruku navodeći da niko od ljudi u BiH ne želi rat već suživot i mir te da je poticanje na sukobe i ratove samo priča kriminalaca koji žele zataškati vlastiti kriminal i pljačkati državu.

Priča “Još uvijek smo živi” je prije svega izuzetno emotivna i podjeća ljude na strahote rata. Bosna i Hercegovina se već suočila s njima, a sada uživo svjedočimo patnji i stradanju ljudi u Gazi i Ukrajini. Glumica Alispahić na taj spisak dodaje i Sudan i Armeniju gdje se nalažost događa horor, a kako kaže još je tu mnogo žarišta, a mi svi to gledamo jer smo nemoćni.

“Tu se događaju genocidi, ali se o tome ne govori zato što to trenutno nekome odgovara. Mi smo napravili predstavu ‘Još uvijek smo živi’ koja se tiče nas po tekstu naše dramaturginje Nejre Babić. Tekst ustvari govori o jednoj sarajevskoj porodici koja je usred rata morala napustiti svoj stan pa je bila izbjeglica u vlastitom gradu, onda su postali izbjeglice i otišli u Evropu. To je ustvari priča o jednoj porodici koja je živjela u harmoniji i ljubavi, sreći i sve im je bilo potaman i onda je neko najednom odlučio da potpuno taj život promjeni i rasturi, da ih pita kako se zove i zbog toga proganja, maltretira i proganja. Nastojali smo napraviti priču koja je tamna i mračna, ali tu isto tako ima mnogo ljubavi i sreće pa čak i u tim teškim trenucima kada su napustili svoju zemlju pokušali su da nađu nešto za šta će se vezati s obzirom na to da se radi o majci, ocu i dvoje djece. Naravno svako od njih pojedinačno kasnije ima neku svoju priču koju i završi. Mislim da je ova priča važna i u tom teatarskom trenutku jer ona jeste teška, ali u isto vrijeme nam daje nadu i ta nada je upravo najvažniji segment svega”, pojasnila je Alispahić.

Zatim ističe da svakodnevno imamo dokaze da mi ništa ne značimo ni onim ljudima koji svakodnevno tvrde suprotno.

“I koji, pod navodnicima, rade kao za nas. I to je ustvari stravično koliko smo nemoći i taj osjećaj da ništa ne možemo da uradimo bilo šta gledajući Gazu. Postavljamo mi velike statuse i tekstove na društvenim mrežama, fotografije, videozapise, da dignemo svoj glas i kažemo da to nije uredu, ali to je sve što možemo da uradimo kao pojedinci. Šta još možemo, možda samo da uplatimo i humanitarnu pomoć i to je sve. Međutim, niko od nas ne može otići tamo i spasiti te ljude. To je strašno jedno licemjerje i Zapada i velikih sila i to se stalno ponavlja i meni jedino daje nekakvu nadu u svemu ovome u ovom užasu je to što su se širom svijeta mase digle, ali mase mladih ljudi koji su spremni rizikovati čak i svoju budućnost da bi stali na stranu istine, pravde i slobode. To možda daje nekakvu nadu za budućnost ovog svijeta. To mi je fascinantno. Ne znam koliko ćemo moći života spasiti, ali taj mladi svijet se očito probudio i ne pristaje ni na kakve licemjerne i lažne priče”, istakla je ova bh. glumica.

Govoreći o životu nakon rata, Alispahić je navela da svaki čovjek ima određene traume koje nije riješio.

“Ja sam ispričala u jednom trenutku da otkad sam imala izbjegličko iskustvo, živim tako da moj život uvijek može da stane u jedan kofer. Ne opterećujem se puno stvarima jer ja sam u jednom trenutku stavila svoj život u kofer i otišla i vodim se sada time ako dođe do toga da moram da idem opet negdje. To je i danas rezultat potpirivanja te traume, mi se nikada nismo izliječili i to nam niko ni ne dozvoljava. Imala sam u publici neki dan mladu ženu koja je rekla da je bila dijete u vrijeme rata i da se sada potpuno vratila u to vrijeme i osjetila strašnu bol te samim time otkrila u sebi da još nikada nije riješila to vrijeme kada je vidjela uplašene roditelje, kada je vidjela da neko može da ih ubije, da je moj život ugrožen. Dakle, ne dozvoljavaju nam da se liječimo, ali govoreći u svoje ime, imam mnogo kontakata sa ljudima, obilazim mnoga mjesta i uvjeravam se da ljudi zaista hoće da žive zajedno, siti su toga da nam neko priča o tome koliko se mrzimo. Znate kakav sam divan prijem imala u Banjaluci, Foči i Trebinju i drugim manjim mjestima, međutim, ovi koji nas stavljaju iza nišana oni nisu bili u tim mjestima, oni ne idu tamo, njih to ne zanima. Pitajte sada ministra koliko Bošnjaka živi u Foči, u gradu živi njih 24, ali to njih ne zanima. Imate ministra državnog koji kaže da je Kanton Sarajevo davno ušao u Evropsku uniju. Čestitam ministre jer ste toliko bahati da niste povezani sa ljudima, jer je on državni ministar i favorizira jedno područje. Jer to su isključivo oni ministri koji ručaju u Radićevoj da im ne bi kanton pobjegao, već ne idu na Baščaršiju na ćevape jer im je to daleko, a ne da izađu iz kantona kao državni ministri i odu npr. do Ilijaša”, jasna je bila Alispahić.

Potcrtava da ljudi više neće da se bave mržnjama jer imaju svoju djecu i razmišljaju o budućnosti.

“Vrlo sam iznenađena da neki mlađi političari u našoj državi koji imaju malu djecu ne stavljaju stvarno državne interese ispred onih ličnih i to je poražavajuće šta ti misliš gdje će ti dijete? Ja ne osjećam nigdje razliku, ljudi su ovdje zaista siti priče u ratu, niko više ne želi rat. Žele naravno ovi kriminalci koji žele da zaštite svoj kriminal iza toga i to je cijela jedna priča. Što bi rekao jedan famozni reditelj Bobo Jelčić kad je komentarisao situaciju u BiH: ‘Ma to je samo pitanje pljačke’. Nemojte nam pričati o ideologijama i velikim političkim idejama jer je tu riječ o jednoj velikoj pljački. Pa napljačkajte se dovraga više i idite tamo negdje gdje ćete sve to trošiti”, poručila je, između ostalog, Alispahić.