U međunarodnim odnosima postoji jedno nepisano pravilo: uspjeti u dovođenju nekoga u zabludu, obmanjivanju ili podvaljivanju neistine jednako je opasno kao i ne uspjeti u tome.
Ako prevareni naknadno otkrije podvalu, dozvoljena je uporaba retorzije ili uzvraćanje prevarene strane prevarantu striktnom primjenom normi međunarodnog prava. I u drugom slučaju, ako prevarant ne uspije prevariti drugu stranu, također je dozvoljena uporaba retorzije.
Posebno je opasno kada se prevarom služe najviši dužnosnici malih subjekata međunarodnog prava u odnosu prema velikim subjektima, bilo da je riječ o državama ili međunarodnim organizacijama. Takav stupanj neodgovornosti prema vlastitom narodu i njegovim temeljnim interesima te, naravno, i prema široj međunarodnoj zajednici, imajući na umu obujam i intenzitet moguće retorzije, mogu pokazati samo potpuni diletanti. Upravo je srpski predsjednik Vučić svojom primitivnom, neukom i autokratskom politikom u labirint retorzije Zapada uspio ponovo uvući građane Srbije. O čemu je zapravo riječ? – pita se Boris Vukotić u kolumni za Index.hr, koju u nastavku prenosimo u cjelosti:
Što je Zapad očekivao od Vučića?
Nakon disolucije državne arhitekture Balkana devedesetih godina prošlog stoljeća te nastavka njenog preslagivanja u prvom desetljeću ovog (obnova državnosti Crne Gore i proglašenje neovisnosti Kosova na referendumu koji Srbija nije priznala), Srbija se, kao najveća država regije, našla pred povijesnim izborom. Dvije su opcije – postati kredibilan čimbenik stabilnosti i progresa ovog dijela svijeta prihvaćanjem standarda i načela moderne civilizacije, vidljivih prije svega u dosezima Europske unije (unatoč svim problemima i limitima koji je opterećuju), ili ostati zarobljena u retrogradnim idejama i politikama, mitomaniji i megalomaniji.
Zapad je od Vučića očekivao, prije svega, otklon od velikosrpskih, nacionalističkih agendi kao temeljnih razloga koji su, uz druge manje značajne, uvjetovali krvavu tragediju iz 90-ih. Potom izgradnju suštinski demokratskog društva razvojem pravne države i vladavine prava, poticanje i zaštitu univerzalnih ljudskih prava i sloboda te zalaganje za jednakost ljudi pred zakonom.
Očekivanja su, možda, bila i prevelika
Nakon ovih temeljnih principa koji bi Srbiju usmjerili ka Europskoj uniji i Zapadu, od Vučića se očekivala i uspostava održivih relacija s vlastima u Prištini, što bi u konačnici vodilo normaliziranju odnosa te eventualnom priznanju kosovske neovisnosti “kad za to dođe vrijeme”. Također, Sjedinjene Države i Europska unija strpljivo su čekali da Vučić napravi otklon od ruskih destruktivnih agendi namijenjenih Zapadnom Balkanu u cilju izazivanja nestabilnosti i tenzija što dalje od njezinih rubnih linija prioritetnih interesa. Uz to su projicirali da bi Vučić mogao postati glavni garant stabilnosti i sigurnosti ovog dijela Europe, imajući u vidu veličinu Srbije u odnosu na susjede te činjenicu da srpski narod, u manjem ili većem postotku, živi u svim državama regije.
Za uspješno implementiranje i monitoring politike Zapada prema Vučiću izabrana je Njemačka. Ništa čudno ako se ima u vidu krajnje negativan odnos srpskog naroda prema, na primjer, Sjedinjenim Državama, ali i Ujedinjenom Kraljevstvu, nakon spornog bombardiranja SRJ bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a.
