Ratni komandant Specijalne jedinice MUP-a RBiH Draganom Vikićem, 5. aprila 1992. u Skupštini Republike BiH, javno je i u živom TV prijenosu, pozvao građane na odbranu od agresije.
Njegov poziv za odbranu Sarajeva, bio je prelomni historijski trenutak za Bosnu i Hercegovinu.
Kako se danas sjećate 5. Aprila, koje su prve uspomene?
“Toga se sjećam i sjećat ću se cijeli život, to se ne može nikada zaboraviti. Zašto? Zato što se sve to odigralo u neka 24 sata. Pethodni dan smo živjeli normalno, družili se normalno sve je bilo normalno od 4. navečer u noći kreće haos koji se nastavlja sutradan 5. Aprila, to se kod mene duboko urezalo i to ću pamtiti cijelog zivota”, kazao je na samom početku Vikić-
Na početku ste samo rekli kao da je svanuo taj dan, da je svanulo sve drugačije. Do jučer je bila druga priča tog 5. Aprila ipak ne. Rastajanje specijalaca Karišik i njegovi pratioci kako je to izgledalo? Čak ste imali i kontakt uživo u emisiji, je li vam realno bilo da ljudi sa kojima ste do jučer dogovarali, sjedili, razmatrali svoj posao – sada su na drugoj strani historije?
Nije, vjerovanto je i njih ta brzina iznenadila, ja ne znam sada tačno ali vjerovanto su dobili određene inforamacije da že BiH vrlo brzo biti priznata u UN, njima se žurilo da što prije pokrenu ofanzivu ili odcjepljenje. Na dan prije 4. Aprila mi smo imali sastanak po Krteljima gdje su rukovodioci iz Republičkog ministarstva na čelu sa ministrom i njegovim pomoćnicima bili prisutni na sastanku u specijalnoj policijskoj jedinici”, kazao je.
Dodaje da je sve to izgledalo kao jedan sastanak koji je održan, te da se nije naslućivalo da će do toga doći, da će ta jedinica i ti ljudi zajedno čekati šta će politika uraditi.
Ulazak u kuću na Dobinji – Prve naznake planiranog zločina
“Poslije jedno sat vremena poslije tog sastanka, navodno koliko ja imam neke informacije,neko je iz SDS-a, da li je Krajišnik ili neko iz MUP-a u ime Krajišnika pozvao Karišik Milenka u zajedničke danas službe ovdje tadašnja bivša Skupština BiH gdje je on otišao, nakon toga pozvali su drugu dvojicu komandira. Ovi ostali mi smo bili tu bili smo u bazi u Krtelji nismo očekivali da će se išta desiti. Ne poznajući razgovor koji su oni tamo imali. Koliko se sjećam bio je Bajram. Jedan dio ljudi smo mi oslobodili na dva tri sata da odu do svojih familija i da čestitaju i proslave tih par sati da bi mogla druga grupa otići itd. Između ostalog sam i ja otišao do kuće u Dobirnju da uniformu operem što sam nosao tamo. Dobio sam poziv u svoj stan da njih sva trojica dolaze da se pozdrave sa mnom, to je neočekivani obrt jer dolaze kod mene nakon 15ak minuta u pancirima, puškama, kacigama na glavi. Ja sa pištoljem u dnevnom boravku na stolu u trenerci kažu “Mi smo došli da se pozdravimo”, “Gdje ćete?” Mi smo dobili naredbu da idemo”, “Gdje?” Imaju kao zadaću da traže jednu trećinu naoružanja, jer odred policije koji je u to vrijeme brojao aktivnog sastava 156 ljudi, imao je rezervni sastav od 1200 ljudi. Ja sam uspio pred sami rat iz magacina u Rakovici prebaciti sva materijalno tehnička sredstva, negdje hiljadu i nešto pušaka, protivoklopnih sredstava, uniformi, čizama, sve ono što je za rezervnog policajca bilo potrebno da ga opremite. Vi to nećete nositi kažem, ja naredbe od ministra i pomoćnika za policiju nemam. Ako su oni to tamo odlučili i ako on da naredbu vi ćete to moći uraditi, ovako nećete”, kazao je Vikić.
Budući da sistem za mobilizaciju nije postojao, a Teritorijalna obrana je bila rasturena, Vikić je tada jedinice popunio upravo svojim javnim pozivom. Odaziv je bio velik, a najviše su se odazvali sportisti.
