SIFET KUKURUZ: “Trojka povjerenje građana nikada nije imala, a povjerenje svojih mentora je izgubila”

Sve ukazuje da je politička kriza koju su Dodik i Čović proizveli koristeći Trojku kao pogonsko gorivo istovremeno i nova šansa za državu BiH.

Aktuelni događaji na domaćoj političkoj sceni potvrđuju da je nedavna posjeta pomoćnika državnog sekretara SAD-a za evropska i euroazijska pitanja Jamesa O’Briena Bosni i Hercegovini mnogo toga, ne samo promijenila, nego i poremetila.

“Postalo je očito da poruke koje je O’Brien tokom svoje posjete poslao neki od ovdašnjih političara nisu nikako ili nisu dobro razumjeli. Da li se radi o nedostatku diplomatskog iskustva ili općem nerazumijevanju politike kao umne djelatnosti, manje je važno. Međutim, ono što jeste važno i što se ne može ignorisati je činjenica da domaća politička scena nakon ove posjete, sve manje jeste domaća, a sve više postaje internacionalna”, piše pravni ekspert Sifet Kukuruz.

Naime, prije pomenute posjete ovdašnji glavni akteri političkih procesa u BiH, oličeni u Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i liderima Trojke, već su bili dogovorili vlastitu “mapu puta” i dobrano odmakli u pripremnim radovima za njenu realizaciju
Međutim, ispostavilo se da “mapa puta”, koja je mukotrpno usaglašavana u Mostaru, Konjicu, Laktašima, Bakincima i drugim manje poznatim turističkim destinacijama u BiH, sama po sebi, nije dovoljna garancija uspjeha.

Naravno, to posebno ne treba ni čuditi, jer su tu “mapu puta” projektovala dvojica glavnih aktera političke krize u BiH – Milorad Dodik i Dragan Čović, dok je Trojka u svemu tome imala ulogu politički potpuno dezorijentisanog “slučajnog prolaznika”, koji je u nedostatku političke vizije, zrelosti i odgovornosti pristajao na sve zahtjeve pomenutog dvojca.

Međutim, nakon O’Brienove posjete dogovori Dragana Čovića i Milorada Dodika, postignuti u prisustvu lidera Trojke, počinju se ozbiljno urušavati. Razvoj situacije posljednjih nekoliko dana predstavlja pouzdan dokaz da su i sami mentori Trojke uvidjeli štetnost njenog postojanja i djelovanja, kako u odnosu na vlastite, tako i u odnosu na interese države BiH, i da su jednostavno bili primorani sami preuzeti ulogu Trojke.

Shvativši da je Trojka spremna Dodiku i Čoviću isporučiti čak i ono što se politikama čiji su oni sljedbenici nije moglo dati ni u Dejtonu 1995. godine, mentori Trojke odlučili su je povući na klupu i sami izaći na teren. Aktuelna politička dešavanja potvrđuju prokletstvo koje Trojku prati još od njenog nasilnog političko-pravnog uspostavljanja, odnosno oktroisanja, a to je da se Trojka u suštini ne pita o bilo čemu, niti o bilo čemu odlučuje, što se jasno moglo vidjeti kako u podaničkom odnosu Trojke prema Dodiku i Čoviću, tako i u odnosu samih mentora prema postupcima Trojke.

Ponašanje političara Trojke i njihova spremnost da ispunjavanje želja dokazanim političkim destruktivcima prikažu novim modelom političkog djelovanja i konstruktivnim angažmanom na evropskom putu BiH, učinilo je potpuno realnom opasnost da se Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, osim finansijskog i sektora bezbjednosti, u vrlo kratkom roku isporuče Predsjedništvo BiH, Ustavni sud BiH, Izborni zakon BiH, Južna interkonekcija, Centralna izborna komisija BiH te državna imovina, što je za mentore Trojke očito bilo neprihvatljivo.

Da bi se ova opasnost otklonila, mentori Trojke su bili primorani donijeti neke odluke i spriječiti Trojku da u svom političkom romantizmu i avanturizmu, sudbinu države BiH i njenih građana preda u ruke onih koji više od deceniju otvoreno rade, ne samo protiv interesa države BiH, nego i na njenom uništenju.

Iako su Milorad Dodik i Dragan Čović iskazivali oduševljenje uvođenjem Trojke u vlast, koja im je dala čvrsto obećanje da će pod parolom političkog kompromisa biti potpuno kooperativna i politički servilna, ipak se danas čini da pomenuti dvojac nije mogao ni sanjati da će za koalicione partnere umjesto Trojke, ustvari dobiti njene mentore koji su sposobni povući poteze kojima će kao kulu od karata srušiti sve njihove snove, a čije ostvarenje su lideri Trojke u protekloj godini dana podgrijavali u toj mjeri da su čak Dodika i Čovića uspjeli dovesti u stanje svjesti da je njihova moć apsolutna i neograničena.

Međutim, razvoj događaja pokazuje da bi umjesto vrhunca političke moći i jedan i drugi, zajedno sa Trojkom, mogli da završe u ambisu vlastitih iluzija i političkih zabluda. Posljednjim odlukama OHR-a i američke administracije, mentori Trojke su je onemogućili da ispuni najvažnije želje Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Tako Dragan Čović neće dobiti Izborni zakon BiH po svojoj mjeri, legitimno predstavljanje u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, niti će biti u mogućnosti da realizuje svoj plan sa Južnom interkonekcijom, a ostat će, zajedno sa Miloradom Dodikom, kao i liderima Trojke, uskraćen i za političku kontrolu nad CIK-om.

Istovremeno, Milorad Dodik, osim što neće moći spriječiti donošenje sudske presude za nepoštivanje odluka OHR-a, neće ostvariti svoj dugogodišnji cilj da porobi Ustavni sud BiH, niti da eliminiše visokog predstavnika, a neće dobiti ni državnu imovinu.
Također, ozbiljno mu se iz ruku izmiče i četvrti delegat u Domu naroda BiH, a kao kulminacija pražnjenja njegove napuhane političke moći, slijedi usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, koja bi po budućnost entiteta Rs, čiji je on predsjednik, mogla imati dalekosežne posljedice.

Sve ovo ukazuje da je projekat političko-pravno nasilnog instaliranja Trojke u vlast, bez demokratskog legitimiteta, rezultirao ozbiljnim posljedicama, ne samo za demokratiju i vladavinu prava u BiH, nego i za kredibilitet međunarodne zajednice. Na tom tragu treba razumijevati i zaokret u ponašanju visokog predstavnika Christiana Schmidta, kao i neuspjelo negodovanje nekih evropskih licemjera u odnosu na posljednje izmjene i dopune Izbornog zakona BiH.

U svjetlu aktuelnih političkih dešavanja, jedina dilema koja se nameće nije da li će, nego kada i pod kojim okolnostima će mentori onemogućiti Trojku da ostane u vlasti, s obzirom da se ona čak i u odnosu prema svojim mentorima pokazala “Trojanskim konjem” koji je spreman kočiji koju Dodik i Čović guraju u ambis, dati dodatno ubrzanje.

U vrlo kratkom periodu nastupile su okolnosti koje su mentore Trojke uvjerile da “Trojanskog konja” moraju privezati, prije nego politički avanturizam Trojke rezultira nepopravljivom štetom kako u odnosu na njihove, tako i u odnosu na interese države BiH.

Postaje očito da je u internacionalnom poretku nastupio novi “politički momentum” koji ozbiljno može utjecati na preoblikovanje političke scene u BiH. Međutim, pitanje koje se samo po sebi nameće jeste – da li su političke snage koje imaju demokratski legitimitet, a koje su isključene iz vlasti, iz vlastitog iskustva nešto naučile i da li su spremne odgovoriti brojnim izazovima koji se, u aktuelnoj političkoj krizi, nameću pred državu Bosne i Hercegovine.

Sve ukazuje da je politička kriza koju su Dodik i Čović proizveli koristeći Trojku kao pogonsko gorivo istovremeno i nova šansa za državu BiH.