Prođe o‘tad više od 13 bajrama: Sjećate li se kad smo prvi put rekli da želimo biti dio Evropske unije?

Evropa je postavila 14 prioriteta koje trebamo ispuniti kako bi otvorila predpristupne pregovore. Potom je u duhu odlučnosti da nam “više neće popuštati”, dala uslovno otvaranje pregovora sa osam uslova, koje je potom odlučno svela na četiri. Mi smo na kraju ispunili tri.

Evropsko vijeće bi, prema svim očekivanjima, danas trebalo potvrditi preporuku evropske komisije i zvanično otvoriti pregovore sa BiH o prijemu naše zemlje u punopravno članstvo. To znači da smo tek zakoračili na nešto što se već godinama zove evropski put Bosne i Hercegovine. Sve do sada smo stajali na polaznoj crti. Kako će tačno glasiti odluka Vijeća još nije poznato, ali se pretpostavlja da će datum biti utvrđen kada ispunimo svih 14 prioriteta.

Dok čekamo odluku iz Bruxellesa vrijedi se podsjetiti šta se sve dešavalo do sada u odnosima BiH i EU. Prvo spominjanje članstva BiH u EU počelo je još početkom ovog milenija, nakon što smo primljeni u Vijeće Evrope (Vijeće Evrope i Evropsko vijeće nisu isto. Vijeće Evrope je asocijacija država, Evropsko vijeće je tijelo EU. op.a.). Taj svečani čin desio se u aprilu sada već daleke 2002. godine.

Euforiji koja je zahvatila tadašnje političare nije odolio ni tadašnji ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija. U sveopćem zanosu, govoreći kako je članstvom u Vijeće Evrope “BiH konačno dobila rodni list”, Lagumdžija je počeo licitirati i sa datumom prijema u Evropsku uniju. Govorio je da će BiH postati punopravna članica EU do 2014. godine

Međutim, “prođe o‘tad malo više od 13 Bajrama”, a mi još nismo ni blizu EU. Jesmo bliže nego što smo bili te 2002., ali pred nama su još godine i godine čekanja i pregovaranja. I to pod uslovom da efikasno počnemo ispunjavati sve uslove koje nam Bruxelles postavi. U protivnom, broj godina provedenih u pregovorima će se neumitno povećavati.

Prvi zančajniji iskorak u približavanju EU napravili smo u junu 2008, potpisujući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. U vrijeme kada je potpisan, radilo se o novom mehanizmu koji je trebao poslužiti za bržu integraciju zemalja zapadnog Balkana u EU. Putem različitih zajedničkih tijela Evropsku uniju je pregovarala sa svakom državom zapadnog Balkana posebno o prilagođavanju zakonodavstva, ali i o provođenju zakona, s ciljem postizanja zadovoljavajućeg stepena političke i ekonomske stabilnosti.
Međutim, da bi se sporazum počeo realizovati bilo je potrebno ispuniti određene uslove. Do tada je realizovan samo trgovinski dio sporazuma, odnosno korištenje carinskih olakšica pri robnoj razmjeni sa državama članicama EU. Postavljeni uslov, odnosno usvajanje Izjave o opredjeljenosti i reformama BiH je uspjela ispuniti tek sedam godina kasnije, tako da je SSP stupio na snagu tek u junu 2015. godine. O spomenutoj izjavi se dugo pregovaralo među političarima u BiH, jer je ona sadržavala i spisak reformi, čije bi provođenje kao obavezu preuzele domaće institucije. Iz EU su nas godinama pozivali da ispunimo ovaj uslov, a na kraju su donijeli odluku o stupanju SSP-a na snagu, uz upozorenje da nam “neće više popuštati”.

Proteklih desetak godina su dokaz da Evropska unija ne može biti toliko odlučna i nepopustljiva, koliko domaći političari mogu biti “zadrti” u neispunjavanju obaveza.

U spomenutih sedam godina dogodila se samo jedna pažnje vrijedna stvar. Zemlje članice Schengenskog sporazuma ukinule su vizni režim za bh. državljane, nakon što smo u upotrebu uveli biometrijske pasoše.

U periodu dok je trajalo “naduravanje” Evrope i BiH o ispunjavanju uslova za stupanje na snagu SSP-a, ipak je postojao određeni optimizam. Činilo se, makar naizgled, da su domaće vlasti opredjijeljene za sticanjee punopravnog članstva za evropskim “okruglim stolom”. Nakon 2015. nastupilo je potpuno mrtvilo, a izvještaji Evropske komsiije o stanju u BiH bivali su sve gori i gori.

Doduše, na krilima stupanja na snagu SSP-a, a i kako bi pokazali da makar nešto rade, domaće vlasti su u februaru 2016. godine zvanično predale aplikaciju za članstvo BiH u EU. Radilo se više o simboličkom činu, jer sama predaja aplikacije je značila da mi kažemo: “Eto mi bismo da nas primite, a vi vidite šta ćete”.

Kako to kod nas biva, odmah je počela prriča da ćemo “koliko sutra, a najdalje do kraja godine”, dobiti i status kandidata. Međutim, za to smo morali malo pričekati. Tek u decembru iste godine EU nam je poslala upitnik sa više od 3.200 pitanja. Ovaj posao u normalnim zemljama se završava za dva do tri mjeseca. Zahvaljujući blokadi RS-a, koja nije dostavljala svoj dio odgovora, na upitnik je odgovoreno tek u septembru 2017. godine.

Kako je odgovoreno na ovaj upitnik ilustruje činjenica da nam je EU poslala više od 600 dodatnih pitanja. Na njih smo morali čekati skoro devet mjeseci, jer su nam dodatna pitanja iz Bruxellesa stigla tek u junu 2018. I opet slijede mjeseci praznog hoda, a BiH odgovore na dodatna pitanja šalje tek u februaru 2019. godine.

KANDIDATSKI STATUS
Ako je sve ovo do sada djelovalo sporo, tromo i “kilavo”, stvari u narednom periodu postaju još gore. Više od tri i po godine BiH nije zaslužila da se bilo šta desi na približavanju EU. Tek u decembru 2022. godine donesena je odluka da BiH dobije kandidatski status. I umjesto da to našim vlasti da “krila” da konačno počnu raditi, oni su se ponovo zavukli u mrtvaju vlastitih prepucavanja i borbe za pokoji politički poen, koji bi im osigurao dovoljno glasova za zadržavanje fotelja.

Evropa je postavila 14 prioriteta koje trebamo ispuniti kako bi otvorila predpristupne pregovore. Potom je u duhu odlučnosti da nam “više neće popuštati”, dala uslovno otvaranje pregovora sa osam uslova, koje je potom odlučno svela na četiri. Mi smo na kraju ispunili tri.

Samo upozorenje za one koji bi se prepustili euforiji. Ilustracije radi, pregovori Hrvatske, koja je najmlađa primljena članica, trajali su osam godina, od 2005., do 2013. Pri tome su procedure usvajanja potrebnih dokumenata daleko jednostavnije u Hrvatskoj, a uz sve to Hrvatska nema tri strane od kojih svaka “vuče sebi” i time usporava svaki pozitivni pomak, kao što to ima BiH. Uzimajući u obzir ovu činjenicu vjerovatno će proći još mnogo više od 13 Bajrama prije nego BiH postane članica Evropske unije.