POLITIČKI ANALITIČAR DAVOR GJENERO: “Glavna matrica destabilizacije regije od strane Vučićeve Srbije ostaje istovjetna onome što je radio Milošević, Srbi izvan Srbije su oruđe te destabilizacije…”

(…) i pijuni u političkoj igri Beograda.”

Ništa se u socijalnom životu i u društvu ne događa preko noći, pa tako niti uspostava totalitarnog poretka. Analitičari naknadno često definiraju neki događaj kao presudan, kao preloman za kraj prethodnog i uspostavu novog poretka u nekoj zemlji, uglavnom zato da bi se zanemarila činjenica kako su im trendovi, koji su morali biti uočljivi, promakli pozornosti.

Srbija pred našim očima već nekoliko mjeseci napušta model „neliberalne demokracije” i uspostavlja posve očitu, nesputanu Putinovsku diktaturu, a dio europskih aktera još uvijek živi u iluzijama o tome da „snažni Vučić” može biti partner u rješavanju balkanskih problema i faktor stabilnosti u regiji.

Jasnu deklaraciju o tome da napušta dotadašnji scenarij, u kome se zemlja pretvarala da prihvaća okvir europskog mirovnog poretka uspostavljenog nakon II. svjetskog rata, autoritarni vladar Srbije poslao je u septembru ove godine, kad je pokrenuo upad paravojne jedinice, formirane na jednak način kao što su u vrijeme agresije Miloševićeva režima na susjedne države (Hrvatsku, BiH i Kosovo) bile formirane tadašnje formalno paravojne jedinice srasle sa sustavnom državne sigurnosti Srbije. Ta paravojna struktura, uostalom, izvršila je i atentat na demokratskog premijera Srbije Zorana Đinđića i time zaustavila ili barem usporila demokratsko tranziciju i europeizaciju Srbije, a od tog se udara demokratska Srbija nikad nije oporavila.

Uspješno razaranje institucija građanskog društva
U „neliberalnoj” fazi svoje vladavine, u 12 godina, Vučić je uspješno razorio institucije građanskog društva, opozicijske stranke i ono malo autonomnih državnih institucija što se tegobno razvijalo u vrijeme Đinđićeve i poslije Tadićeve administracije. Pritom je s kvazieuropskom retorikom najveći dio vremena uživao neupitnu euroatlantsku potporu za svoju vladavinu i nije bio ozbiljno upozoravan zbog razaranja demokratskih institucija. Euroatlantski partneri, naime, bili su zainteresirani za stabilnost, a činilo im se da je upravo to ono što Vučić „isporučuje”.

Politika „pasivne agresije” koja je destabilizirala Kosovo, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru prolazila je ispod radara, a na činjenicu da se Srbija deklarirala kao država koja želi europsku perspektivu, ali ne želi slijediti niti temeljnu zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, dakle ne želi zatvoriti prostor za prodor patogenog utjecaja Putinovog azijatskog totalitarnog režima u Europu, jedva da su se euroatlantski partneri i osvrtali.

Vučić habitualno prezire demokraciju, a demokratske vlade smatra slabima. Stvorio je čvrste veze s neliberalnim režimima, ne krije fascinaciju Kinom, kao državom koja se ne definira kao liberalna demokracija, nego kao civilizacijska država, ali mu je jasno da na toj paradigmi on ne može legitimirati svoju vlast, jer totalitarna ideologija Nikolaja Velimirovića, takozvano „Svetosavlje”, jednostavno nije dovoljna za takav porjekt. Ostaje mu, dakle, samo drugi za njega fascinanti lik, Vladimir Putin, a čak ni kad je od njega preuzeo filozofiju „Ruskog svijeta”, pa ni onda kad je agresijom na Ukrajinu Putin jasno pokazao što je pravo značenje te ideologije, euroatlantski partneri nisu do kraja shvatili kud vodi Vučićev put.

Neki će reći da je oduvijek bio kukavica, da je uvijek nastupao kao Mussolini, koji je u vrijeme Marša na Rim imao dvije željezničke karte u džepu, jednu za Rim, a drugu za Švicarsku, a drugi će njegovom držanju pridavati strateško značenje i pripisivati mu mudrost. Kad je pokrenuo upad po uzoru na krimske „male zelene” na sjever susjedne države, Kosova, i pripremio svoju vojsku na granicama za uključivanje u agresivnu akciju, to je učinio u vrijeme kad je bio „nedostupan”, dok je putovao iz New Yorka, s godišnje skupštine UN-a.

Dorasla kosovska država
Na sreću, kosovska država pokazala se doraslom suočiti se s paravojnom organizacijom poslanom na njen teritorij i do zuba naoružanom, a Vučić je pod pritiskom Zapada morao odustati od daljnjeg podizanja napetosti uz pomoć Vojske Srbije. Iako je Vučićeva neuspjela avantura u Banjskoj izazvala nešto veću podozrivost euroatlantskih partnera prema njemu i njegovoj politici, izostala je reakcije koja bi bila primjerena onome što je učinio (pokušao srušiti europski mirovni poredak, zasnovan na nepromjenjivosti granica, izgradnji demokratskih država utemeljenih na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava, te zamjeni principa podjele teritorija principom podjele vlasti i društvenog utjecaja).

Slijedeći korak bili su izbori, kampanja koja je prethodila, stvaranje posve „asimetričnih” uvjeta, personaliziranje kampanje i njeno fokusiranje na „vođu” koji niti nije izlagao svoju kožu na izborima, te nezapamćena izborna prevala koja je uslijedila. I opet većina analitičara nije razumjela temeljni smisao onog što je Vučić činio. Naime, govorilo se o tisućama glasača koji su iz manjeg bosanskohercegovakog entiteta došli u Srbiju da bi glasali, o glasanju Srba sa sjevera Kosova, koji su u Srbiju dovođeni autobusima, o članu Vijeća ministara BiH na glasačkom mjestu u Novom Sadu i o sudjelovanju Milorada Dodika, autoritarnog vladara manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta i Andrije Mandića, kontrolora parlamentarne procedure i nosioca veto moći, ali i šefa stanke s najviše mjesta u administraciji Crne Gore, na proslavi izborne pobjede Vučićevog pokreta, ali kao da nije očitana glavna poruka što ju je Vučić svime time slao.

Nije poanta da je tih 40 tisuća, ili koliko ih je bilo, glasača iz Dodikova entiteta promijenilo ishod izbora. Dapače, nije najvažnije niti to da je time pribavljen pokoji parlamentarni mandat više i povećana je margina izborne pobjede. Ključno je nešto drugo: poslana je poruka o tome kako Vučić i njegova sljedba razumiju Srbiju. Oni je ne doživljavaju kao teritorijalno ograničeni prostor, nego smatraju da i Srbi iz manjeg entiteta u BiH, i Srbi s Kosova, posebice s njegovog sjevera, pa i oni iz Crne Gore (a tko, zapravo, u Crnoj Gori i postoji, osim Srba – smatraju oni) čine jedinstven politički korpus, jedinstvenu državu – naciju. Upravo to je ta Vučićevska inačica Putinovog svijeta.

Izazivanje povoda za intervenciju
Nakon što je Vučić poslao jasnu poruku da nakon ovih izbora ništa neće biti jednako kao prije njih, veliki dio analitičara i promatrača još uvijek nije razumio što je to novo što je stvoreno ovakvim „izbornim” procesom. Iako su neki, poput pisca sa snažnim političkim instinktom, Teofila Pančića, vrlo brzo nakon izbora shvatili da su se politički procesi dramatično ubrzali, pa da samo tjedan dana nakon izbora izgleda kao da su ti izbori bili davno, u nekom drugom vremenu, to kao da nisu vidjeli niti sudionici političkog života u Srbiji, niti većina analitičara, a niti policy planeri iz zemalja euroatlantskog savezništva.

Ono što se dogodilo u Božićnoj noći, s 24. na 25. decembar, međutim, pokazuje kako dramatične su promjene koje su se dogodile. Nakon što je Vučić poslao poruku europskim državama da se ne miješaju u izborni proces, iako je Srbija još uvijek država kandidatkinja za članstvo, a demokratičnost izbornog procesa je jedno od mjerila za napredak u pristupnim pregovorima, Vučić je daleko suroviju i otvoreniju poruku poslao građanskom društvu i političkoj opoziciji. Njegov argument, ne slučajno upravo te noći bio je argumentum ad baculum (argument batinom).

Ponovno, kukavički kao u Banjskoj, kalkulirao je kad je najbolje da angažira svoje provokatore koji će mu dati povod za intervenciju, i kad da surovo djeluje uz pomoć svog stranački kontroliranog represivnog aparata, oslobođenog stege i kontrole načelima vladavine prava i ocjenjivanjem razmjernosti djelovanja. Božić je, naravno, euroatlantske ambasade u Beogradu su prazne, u njima su ostali niži diplomati, a svi važniji su na božićnim i novogodišnjim praznicima, tamo negdje od 15. januara iduće godine. Bruxelles je prazan, i tamo su praznici, euroatlantski državnici poslali su svoje božićne poruke i otišli na odmor. U Beogradu je samo onaj čovjek što nosi smiješnu staljinsku uniformu, Bocan-Harčenko, koji je uvijek na raspolaganju Vučiću za „dobar savjet”. Vjerojatno i bez njega Vučić zna da sada ima tri tjedna na raspolaganju, u kojima može nesputano upotrebljavati silu, bez opasnosti da će zbog toga biti ozbiljnije ukoren. A ta tri tjedna mogu biti dovoljan za potpuno gušenje svake opozicije i za stvaranje društvene klime nalik onoj u Putinovoj Rusiji.

Strah pobuđuje činjenica da sve ovo ponovno može proći bez onakvog odjeka kakav je već avantura u Banjskoj morala izazvati. Još uvijek se ne vidi da bi euroatlantskim partnerima bilo posve jasno kakva se politička transformacija dogodila u Srbiji u protekla tri-četiri mjeseca.

Srbi van Srbije kao oruđe za destabilizaciju
Pitanje je, međutim, razumiju li balkanski kreatori politika što se stvarno događa i jesu li dorasli stvoriti adekvatnu strategiju i odgovor na nove okolnosti. Glavna matrica destabilizacije regije od strane Vučićeve Srbije ostaje istovjetna onome što je u regiji radio Milošević: Srbi izvan Srbije su oruđe te destabilizacije i pijuni u političkoj igri Beograda. Koliko god to izgledalo utopijski, samo je jedan mogući efikasan odgovor na tu strategiju – integriranje srpskog stanovništva u susjednim državama u političke procese tih država.

U najboljoj je poziciji Hrvatska, jer se u njoj srpska zajednica, predvođena ljudima koji nisu tek puki izvršitelji volje Beograda, odlučila za strategiju konstitucionalnog patriotizma, dakle za to da Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu u kojoj moraju, zajedno sa sugrađanima, rješavati svoje probleme. Najgluplja je ona strategija što je danas zastupa dio hrvatske populističke desnice, ali i Predsjednik Republike, koji je na prethodnim izborima izabran kao predstavnik doduše autoritarne ljevice, ali formalno ljevice.

Najgore je potiskivanje srpskih predstavnika iz javnih vlasti, vladajuće koalicije na nacionalnoj, regionalnim i lokalnim razinama, čime bi se taj konstitucionalni patriotizam, stvoren tijekom dvadeset godina političke suradnje, mogao vrlo brzo rastočiti. Kosovo mora stvoriti svoju strategiju integracije srpske zajednice, mimo Beograda, u svoj državni korpus. Rješenje ne može biti nametanje modela „Republike Srpske” na Kosovu, ali kosovske vlasti moraju naći način da Srbima s Kosova ponude nešto vrednije i životnije od modela koji gura Beograd.

Slično je i s Bosnom i Hercegovinom. Model što ga je Slaven Letica osmislio za Franju Tuđmana, uz pomoć Jovana Raškovića, model „Srbi su lud narod”, niti smije niti može biti alat za rješavanje srpskog pitanja, jer taj model jača Dodika, kao što je u Hrvatskoj nekoć jačao razne Babiće, Martiće i slične danas osuđene ratne zločince. Ali, bez pomoći euroatlantskih partnera, Bosna i Hercegovina, Kosovo, pa ni Crna Gora, ne mogu niti pomisliti na to da bi srpskoj zajednici na svom teritoriju mogli ponuditi nešto više nego što im nudi Beograd (a on im opet nudi isto što i Milošević – sirenski zov Velike Srbije) i tako omogućiti svojim sugrađanima srpske nacionalnosti da ne budu tek puki Vučićevi pijuni.