HARIS IMAMOVIĆ PODSJEĆA: Nakon što je 2007. natjerao Lajčaka da promijeni odluku, Dodik je prvi put pomenuo secesiju
Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva.
Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva. Prije nego što bošnjački političari shvate šta se zbiva, Milorad Dodik po pravilu odnosi pobjedu. Razlog je jednostavan. On razumije kako međunarodna zajednica funkcioniše i kako se treba ophoditi prema njoj.
Prije deset godina, Nezavisne novine i Glas Srpske su objavili prikaz knjige Lekcije iz Bosne koju je napisao Filip Leroux-Martin, bivši pravnik u Uredu visokog predstavnika i svojevremeno glavni savjetnik za reformu policije u BiH.
Naslov prikaza je vrlo indikativan: „Правник Филип Лерy-Мартин: Додик поразио OHR.“
Navedena knjiga može biti od koristi da razumijemo kako razmišlja „međunarodna zajednica“ u BiH. Jednako kao što njen prikaz u režimskim medijima u RS-u može biti od koristi da razumijemo politiku Milorada Dodika prema „međunarodnoj zajednici“, pa i trenutno osporavanje legitimiteta Christiana Schmidta.
Leroux-Martin kaže da je 2007. godine, nakon što je imenovan, tadašnjj visoki predstavnik Miroslav Lajčak naložio pravnom timu u OHR-u da napiše izmjene Zakona o Vijeću ministara i poslovnika o radu oba doma parlamenta. Cilj je bio da se spriječe blokade ovih intitucija, koje su moguće kroz prosti nedolazak zvaničnika iz RS-a na sjednice.
Amandmani su omogućavali funkcionisanje institucija, i u slučaju bojkota RS-a. Jednostavno, pravo glasa imali bi samo oni koji dođu na sjednicu. Kvorum u Vijeću ministara i Parlamentu bi bio sličan onome u Ustavnom sudu, koji, kako vidimo ovih dana, može funkcionisati i bez sudija iz RS-a.
Nakon što je Lajčak donio navedene amandmane, stigle su reakcije Dodika, koji je kazao da su „suprotni Dejtonskom sporazumu“. Počeli su pritisci iz Republike Srpske na OHR. Predstavnici „međunarodne zajednice“ bili su zabrinuti, jer je u to vrijeme, nedugo prije Lajčakovih amandmana, po prvi put zaprijetio secesijom.
Secesija je, objašnjava Leroux-Martin, bila tabu tema u poslijeratnoj političkoj javnosti u BiH.
Nakon višemjesečnih napada vlasti RS-a na OHR, Lajčak je poništio amandmane, u vidu „autentičnog tumačenja“. Ponovo su predstavnici RS-a mogli blokirati rad Vijeća ministara i Parlamenta kroz nedolazak na sjednice.
Do tada nijedan visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke“, pišu Nezavisne novine.
Bio je to prvi put da je jedan srpski političar, nakon Dejtona, prinudio međunarodnu zajednicu na povlačenje.
Dodik je, kako kažu Nezavisne novine, pobijedio OHR, koji više „nije igrao napad nego odbranu“.
U jednom svom članku , jedan od glavnih ideologa Dodikovog režima Nenad Kecmanović također citira Leroux-Martina: „Dodik je dobio sve što je htio za 10% cijene.“
U šesnaest godina, koje su uslijedile, nakon te prve pobjede, Dodik je nastavio koristiti istu taktiku. Koristio je prijetnju otcjepljenjem da modelira ponašanje „međunarodne zajednice“.
Nakon slučaja Lajčakovi amandmani, Dodik je, ohrabren pobjedom, nastavio sa prijetnjama, postavljajući nove zahtjeve. Između ostalog, onaj za odlaskom stranih sudija i tužilaca iz Bosne i Hercegovine.
Zabrinuta da bi u protivnom mogao zaista proglasiti secesiju i izazvati haos, „međunarodna zajednica“ mu je popustila i povukla strane tužioce i sudije.
„Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan“, kazao je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, prije svog odlaska.
Prije nekoliko godina, kao savjetnik u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva, razgovarao sam s jednim diplomatom, koji je učestvovao u procesu izrade Lajčakovih amandmana.
Kazao mi je šta se, u tim danima, dešavalo iza zatvorenih vrata u krugovima „međunarodne zajednice“.
