Vjerojatno je najracionalnije ismijavati komunikaciju dvojice regionalnih izopćenika, Milorada Dodika i Zorana Milanovića koji, osim svoga unutarnjeg kruga, ionako nemaju nikoga s kim bi raspravljali o politikama i tko bi njihove stavove prihvaćao kao relevantne, osim jedan drugoga. Ima, naravno, Dodik i malog i velikog gospodara – i gospodara Vučića u Beogradu, i hazjajina Putina u Moskvi, ali s njima nema razgovora, oni naređuju i određuju kako se njihov vazal ima ponašati kao „paradržavnik” unutar Bosne i Hercegovine, te koje je njegovo mjesto u „srpskom svetu” i Putinovom „novom svjetskom poretku”.
Nebitni vazali, kad se nađu u bezizlaznom položaju, rijetko od svojih gospodara i nadgospodara dobivaju čak i moralnu potporu, a kamoli financijsku ili onu oslonjenu na represivni aparat, pa osamljeni Dodik, uz sve te gospodare i nadgospodare, ne nalazi na stvarnu empatiju zbog svoga novog položaja. Ne brine niti autoritarnog vladara iz Beograda, niti diktatora iz Kremlja, to što je Dodikov budžet pred slomom, što su Europska unija, a sada formalno i Njemačka, zaustavile razvojnu pomoć njegovoj paradržavi, a niti to što nad Dodikovom glavom visi mač kaznene odgovornosti zbog politika na koje su ga godinama poticali gospodari i nadgospodari.
Kao i Dodik, i Zoran Milanović je ruski „agent utjecaja” zadužen za stvaranje kaosa na europskoj jugoistočnoj margini. Ipak, Milanovićev je odnos prema Kremlju bitno drukčiji od Dodikova. On je do neke mjere autonomni akter, ne dobiva izravne upute od kojekakvih Prigožina, Lavrova i sličnih Putinovih izvršitelja, nego njegovi kremaljski pokrovitelji, pod čiji utjecaj je došao posredstvom svog „rođaka i prijatelja” iz državnog Rosnefta, za koje je još kao premijer i poslije kao „lobist” obavljao netransparentne poslove, a principali znaju da će on uvijek u javnosti zagovarati stavove koji maksimaliziraju dobiti Rusije, bez obzira radi li se o ruskoj invaziji na Ukrajinu ili o politici destabilizacije Balkana.
Obrana kolege, ruskog agenta utjecaja, kakav je Milorad Dodik, za Milanovića je važnija nego za Putina i njegov krug, jer bez takvih kao što je kabadahija iz Laktaša, Milanović nema relevantnog prostora za kontaminiranje odnosa na Balkanu. Zato je Milanovića Dodikova jadikovka snažno dirnula i natjerala ga na zaoštravanje retorike usklađene s ruskim interesom na Balkanu, o tome kako se Zapad kolonijalistički odnosi prema cijelom balkanskom prostoru i kako je za solidan i trajan mir potrebno samo potisnuti utjecaj tih trećerazrednih zapadnih birokrata i u savezništvu s drugim ruskim agentima, kakav je Dodik, uspostaviti novi realitet.
Obesmišljavanje koncepta europeizacije
Temelj njegove poruke je rečenica: „Nastavit ću pozivati sve faktore s ovih prostora, Srbe i Hrvate, da razgovaramo bez tih kolonijalnih upravitelja”. Milanović je njome rekao i više nego što je želio reći: umjesto onoga što on naziva „trapavo, traljavo i nesposobno vođenim kolonijalizmom, uz pomoć kojeg se iživljava šačica trećerazrednih birokrata”, u Bosni i Hercegovini treba uvesti „regionalni kolonijalizam”, a BiH bi valjda trebala postati kolonija Beograda i Zagreba. Nije slučajno što Milanović, govoreći o akterima koji trebaju definirati položaj Bosne i Hercegovine, spominje samo dva konstitutivna naroda, ali predstavljena svojim matičnim državama. S njegove pozicije “kompromisno” rješenje su pregovori, koje su predlagali Vučić i Dodik, a Milanović ih je prihvatio kao “pisane na njegovu kožu”, u kojima bi i Bošnjaci imali neku ulogu, ali prije svega predstavljeni posredstvom pokroviteljske regionalne sile – Turske.
Takav format razgovora osigurao bi maksimalizaciju dobiti Rusije: potiskivanje ideje na kojoj se temelji europski poredak nakon Drugoga svjetskog rata: ideje o nepovredivosti granica, izgradnji kompatibilnih demokratskih poredaka zasnovanih na tržišnim slobodama, ljudskim pravima i vladavini prava, na matričnim ravnopravnim odnosima svih država, velikih i malih, bogatih i siromašnijih, te na slobodi kretanja ljudi, kapitala i roba na takvom prostoru.
Milanović ne spada među političare koji su išta doprinijeli europeizaciji i stvaranju euroatlantskog identiteta Hrvatske, a sad mu je važno da koncept europeizacije što je moguće više obesmisli, kad je riječ o utjecaju tog procesa na zemlje Zapadnog Balkana, pri čemu je Bosna i Hercegovina u fokusu njegova interesa.
Najmrskije rješenje za Bosnu i Hercegovinu, s Milanovićeve pozicije, je afirmacija onoga što, možda nedovoljno uporno i nedovoljno spretno, ali ipak, radi Europska unija, a to je stvaranje uvjerenja među sva tri konstitutivna naroda da je BiH vrijednost po sebi, da je njeno političko, ali i društveno i kulturno značenje, veće od pukog zbroja triju identiteta “konstitutivnih naroda”, a da su uvjeti u kojima je opstojnost takve zajednice sustavno izvana ugrožena, idealni za stvaranje političke kulture koja će osigurati, s jedne strane, zaštitu identiteta svake od zajednica i, s druge strane, zaštitu skupnoga identiteta u odnosu na vanjske opasnosti.
Konstitualni patriotizam
Takvu pluralističku političku kulturu i takve institucije moguće je graditi samo u okviru europskih institucija i samo uz asistenciju međunarodne zajednice. To, naravno, ne znači da se bilo tko treba odreći kritičnog odnosa prema onome što europski i euroatlantski partneri rade u Bosni i Hercegovini, ali najgore što se može napraviti je upravo ono što zagovara Milanović – da ih se potisne, označi kao trećerazredne birokrate i uzurpatore, i to radi njihove vlastite dobiti.
Konačno se počelo događati da EU uvjetuje pomoć što ju daje Bosni i Hercegovini, poštovanjem temeljnih političkih normi, vladavine prava, ali i izgradnje zajedničkih državnih institucija, odnosno da kažnjava secesionizam. Za razliku od Milanovića, Dragan Čović to vrlo dobro razumije, pa se u političkom smislu odmaknuo i od Dodika i od Milanovića.
Dragan Čović u novim je okolnostima počeo zagovarati koncept konstitualnog patriotizma. Ponekad nije potrebno da akteri koji su objektivno vodili neprijateljsku politiku prema konceptu jedinstvene, suverene, funkcionalne i održive Bosne i Hercegovine budu temeljito politički poraženi, a da bi počeli provoditi politiku konstitucionalnog patriotizma. Čović je primjer za to, jer mu je politički instinkt samoodržanja jasno rekao da bi nastavak dosadašnje politike, ruku pod ruku s Dodikom, i njega i njegovu konstrukciju moći u Mostaru gurnuo u propast. Istina je, mnogi zamjeraju činjenicu da je i međunarodni faktor, kao zdravo za gotovo, prihvatio politički monopol što ga je uspostavio Čović. Ipak, veliko je pitanje do koje je mjere taj monopol održiv, pogotovo ako politički procesi izađu iz zamke odnosa prijatelj – neprijatelj. Već sad je Čoviću potreban Hrvatski narodni sabor (HNS) kao okvir za njegov politički utjecaj, a više mu nije dovoljna samo struktura njegove političke stranke. Dapače, formiranje političke koalicije na federalnoj i državnoj razini primorala ga je u širenje političke suradnje i prenošenje dijela, za sada neznatnog, političke moći, unutar stranaka HNS-a kao njegovog političkog „holdinga”, a vjerojatno je da će postepeno, procesom, i unutar hrvatske politike u Bosni i Hercegovini doći do slabljenja Čovićeva monopola.
Međusobna podrška Dodika i Milanovića
Jedini način za konsolidiranje Bosne i Hercegovine u današnjim uvjetima potpuni je politički bankrot Milorada Dodika, jer tek nakon kapitulacije koncepta razaranja BiH i kapilarnog stvaranja “velike Srbije” na teritoriju BiH, bit će moguće je uspostaviti konsocijativne odnose i afirmirati temeljnu vrijednost, onu da je identitet BiH znatno više od zbroja identiteta triju njenih naroda. Upravo toga se najviše boje Dodikovi principali u Beogradu i Moskvi, upravo od toga strepi Milanović, jer ako se to ostvari, njegova uloga u regionalnoj politici postaje posve grotesknom. Zato međusobna potpora dvojice izopćenika iz demokratskog društva nije nimalo marginalna i bezopasna.
Lupetanje o kolonijalizmu Zapada i prodavanje „quazi suverenističkih” tlapnji možda može biti prijemčivo nacionalistima, antidemokratima i populistima, ali kad se sjetite što je neki dan na mjestu početka genocida nad Bošnjacima, ali i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, u Prijedoru, govorio Milorad Dodik i kad to usporedite sa srži retorike koja podilazi hrvatskim protueuropskim populistima i nazovi suvernenistima, što ju prosipa Zoran Milanović, jasno je da je jedino što ove dvije „prijateljske” političke opcije mogu donijeti – napuštanje ideje europskog trajnog mira, etničko dijeljenje i sukobljavanje te na kraju dogovor dvaju nacionalizama na štetu trećega konstitutivnog naroda uz samorazumljivo gaženje skupnog identiteta Bosne i Hercegovine. Srećom, to danas prolazi samo u Beogradu i Moskvi, a Milanović u Hrvatskoj ima potporu za takvu politiku, ali je ipak u manjini.
