Milorad Dodik se iz Mađarske vraća praznih džepova. A očekivao je mnogo. Brojni analitičari i posmatrači godinama u nevjerici postavljaju pitanja kako je moguće da se, pored svih destrukcija prema BiH, savezništva s Putinom i uvreda prema zapadnim zvaničnicima, s Dodikom niko ozbiljnije ne obračunava. Odgovor je – zato što je na globalnom planu on potpuno nebitan, mali, lokalni kabadahija kojim se ni ne vrijedi pretjerano baviti. Dovoljno mu je, recimo, zavrnuti pipu.
Zapadnim silama je to ništa, a lokalnom vladarčiću može biti uvod u politički pakao i pad. Upravo se to dešava nakon što se RS našla pod nezvaničnim sankcijama zapadnih sila. Krediti se ne dobivaju, a dogovoreni projekti se otkazuju.
Da zbog tihih sankcija RS već trpi, priznala je i ministrica finansija tog entiteta Zora Vidović kazavši da investitori ne dolaze u ovaj entitet.
Stoga ne čudi to što se Dodik nadao u Budimpešti da bi mu kakva hedija mogla leći od vanzapadne družine s Mađarskom na čelu, koja odavno glumi nestašno dijete u EU.
Na kraju se vraća kratkih rukava. Od Turske i Azerbejdžana Dodik neće dobiti ni marke. Ništa bolje neće proći ni s Orbanom, pa tako Dodik i sam razočarano zaključuje: „Oni (Mađari) objektivno tu, osim razumijevanja, ne mogu puno šta učiniti.“
Da stvar bude urnebesnija, Dodik je najavio da će se okrenuti Tatarstanu, državi u okviru Ruske Federacije, čiji je predstavnik, također, bio u Budimpešti.
Svjedoči li očaju i bankrotu Dodikove politike išta bolje od ove izjave?
A što se tiče prijetnji, uvreda, psovki i ostalih gadosti koje izlaze iz Dodikovih usta, na njih treba reagirati isto onako kako se reagira kada vam neka propalica na ulici počne dobacivati – ne osvrtati se i nastaviti dalje. Bezopasan je. Pudlica u tijelu medvjeda.
Račun će svakako uskoro morati polagati građanima RS kad ga pitaju gdje su pare. A malo i Sudu BiH.
