Kad je riječ o predsjedniku Republike Hrvatske i o Bosni i Hercegovini, odnosno njegovu putu u susjednu suverenu državu, nekoliko je konstanti koje unaprijed znamo.
Kao prvo, znamo da će Milanović otići u neki dio BiH u kojem Hrvati čine ili pretežan ili znatan dio stanovništva, a da pritom neće niti zaviriti u glavni grad susjedne države, a još manje se susresti s nekim tko je nosilac njena suvereniteta. Drugo, što je postalo konstantom, jest činjenica da će prilikom posjeta odlikovati nekog pojedinca i/ili vojnu jedinicu iz razdoblja agresije na BiH, i da će se nakon tog odlikovanja vući neugodni repovi, zbog eufemistički „kontroverzne” uloge te osobe ili te jedinice.
I treće, što postaje konstantom, je to da će pritom promovirati interese svoga najdražega međunarodnog sugovornika, Milorada Dodika, a da će nastojati žestoko kompromitirati ulogu međunarodne zajednice u BiH.
Sve je to ponovio i prilikom svog posjeta Širokom Brijegu 15. augusta, na praznik Velike Gospe.
(Ne)poželjni Čović
Jasno je što je razlog ovakvih Milanovićevih desanata na teritorij BiH, a upravo konzistentan scenarij tih upada preko granice, prilikom kojih se ponaša kao da je kod kuće, a zaboravlja onu pouku bivšeg predsjednika Stipe Mesića, da je Sarajevo glavni grad Hrvatima u BiH, što u posljednje vrijeme, čini se, bolje razumiju njihovi politički predstavnici, nego li predstavnik hrvatskoga državnog suvereniteta.
Scenarij se, ipak, postepeno mijenja.
Još donedavno Dragan Čović je bio važna osoba u Milanovićevoj pratnji, a iako je prvotno planirano da se njih dvojica nađu u Mostaru, taj susret je u zadnji čas ispao iz protokola. Čini se da Čović sve očitije postaje nepoželjan u Milanovićevu krugu, nepouzdan Milanoviću, jer ne slijedi njegovu politiku prema središnjim vlastima, ne odaziva se na njegove prijedloge obnove savezništva s Dodikom, a ne predstavlja niti garanta ostvarivanja središnjega cilja ovih Milanovićevih upada u susjednu državu.
Naime, Hrvati u BiH gotovo odreda su nosioci i hrvatskog državljanstva, pa imaju i biračko pravo na parlamentarnim, ali i predsjedničkim izborima. Nakon pobjede u drugom krugu predsjedničkih izbora, 5. januara 2020. Milanović nije uspio suspregnuti se i ne zamjeriti javno Draganu Čoviću to što je HDZ BiH podržavao njegovu protukandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović, a Milanović misli da nitko nije toliko napravio za Hrvate u BiH, pa i za HDZ BiH, kao on u svom premijerskom mandatu.
Izgleda da se neko vrijeme nadao da će se HDZ BiH udaljiti od svoje hrvatske „sestrinske” stranke i da će se stvoriti uvjeti da na predsjedničkim izborima krajem 2024., odnosno početkom 2025. on postane njihov izborni favorit. Međutim, Čović kao čovjek sa snažnim instinktom političkog samoodržanja shvatio je da je Milanovićeva politika sukobljavanja s euroatlantskim partnerima, napadanja europske politike i delegitimiranja uloge Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH suicidalna i za Hrvate u BiH i za Čovićevu političku opciju.
Odlikovanja umjesto novaca
Milanović je našao rezervu za gubitak Čovićeva entuzijazma i sad ovim scenarijima upada po dijelovima BiH nastanjenima Hrvatima gradi alternativnu mrežu, koja bi mu nadomjestila Čovićevu potporu. Ta alternativna mreža pala mu je u ruke slučajno, kad je tražio način kako da prodre do glasova veteranske populacije u Hrvatskoj, pa je zato inicirao raskol u Generalskom zboru i počeo borbu za potporu te skupine.
On nema budžeta, ali može dijeliti odlikovanja i počasne činove, pa je to iskoristio da bi privukao one koji su zbog „kontroverzne uloge” bili potisnuti iz uživanja te časti. Preuzeo je najmračniju strukturu koja je ikad postojala u hrvatskoj politici, onu koju je koordinirao nekoć moćni i zloglasni Ivić Pašalić, osoba koja je, nakon što ju je Ivo Sanader temeljito porazio u unutarstranačkom ratu, posve marginalizirana.
Ta njegova struktura bila je moćna unutar Oružanih snaga i represivnog aparata u Hrvatskoj, ali je bila i nosilac onoga što je Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije definirao kao „zločinački poduhvat”, odnosno jednostavno rečeno agresiju hrvatskih vlasti na susjednu državu, s ciljem etničkog čišćenja, stvaranja nacionalno homogenih teritorija i razbijanja državnog suvereniteta susjedne države. Taj zločinački poduhvat odvijao se od kraja 1992., pa do Washingtonskog sporazuma 1994., nakon kojeg su međusobni sukobi zaustavljeni, a Armija RBiH i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) počeli su funkcionirati kao savezničke snage, što je bila pretpostavka za okončanje agresije na BiH.
Uz sve devijacije u politici Hrvata u BiH, uz sve zagovore „trećeg entiteta”, odnosno jednostavno rečeno obnove „Herceg-Bosne”, i pod pritiskom Zagreba i pod snažnim utjecajem međunarodne zajednice, Washingtonsko nasljeđe ipak je uspostavljeno kao „main stream” politike hrvatske elite u BiH, a u razdoblju nakon parlamentarnih izbora, kad naglašeno govori o konstitucionalnom patriotizmu, Dragan Čović je de facto dodatno afirmirao tu politiku.
Činjenica da Milanović „dekorira” osobe i jedinice koje se nisu afirmirale u postwashingtonskom periodu, nego u onom periodu koji je označen kao „zločinački poduhvat”, usluga je njegovim novim saveznicima, strukturi koju je nekoć koordinirao Pašalić, a ti su ljudi ostali označeni kao „pašalićevci”, govori da se on ozbiljno namjerava osloniti na tu strukturu na narednim predsjedničkim izborima. Međutim, jasno je i to da se takve mreže ne obnavljaju, ne krpaju, samo zato da bi lovile glasove jednokratno.
“Zla sarajevska čaršija”
Čović je očito ponovno „razočarao” Milanovića, a Milanović, kao sitno zlopamtilo, neće oprostiti još jedno razočaranje. Dok Milanović vrijeđa i potcjenjuje Christiana Schmidta, Čović s njim razgovara, i uz pomoć posredništva premijera Plenkovića nastoji maksimalizirati svoje dobiti iz Schmidtovih odluka. Dok Milanović vatreno brani Dodika, kao navodnu žrtvu zavjere sitnih kolonijalističkih birokrata i zle sarajevske čaršije, Čović čini sve da se njegovo dojučerašnje prijateljevanje s Dodikom i podilaženje njegovoj razbijačkoj politici zaboravi, kao da toga nije bilo.
I pritom se, vjerojatno, oglušuje na Milanovićeva očekivanja. Milanović će, zato, učiniti sve što može, kako bi postepeno razbio Čovićev politički monopol u hrvatskom biračkom tijelu u BiH, i to tako da što više naškodi „političkom Sarajevu”.
Ugledni sociolog, akademik Slavo Kukić, sjajno je u razgovoru za Al Jazeeru primijetio da odnos Milanovića i Dodika prestaje biti tek puki kurtoazni odnos između dvojice aktera u političkoj areni, nego da njih dvojica sve više počinju međusobno nalikovati, kao sijamskim blizanci. Budući da je Kukićevo lucidno opažanje vrlo precizno, ono nas vrlo minuciozno upućuje i na to što bi mogle biti posljedice izgradnje nove alternativne mreže unutar političke strukture Hrvata u BiH. Ta mreža, pletena iz pašalićevskog tkiva, bila bi sijamsko blizanački povezana sa nacionalističkom koruptivnom strukturom SNSD i Dodikova kruga, a antagonistička prema onome što Milanović naziva „političkim Sarajevom”.
Sve što Milanović radi u BiH, cijeli taj splet intimizacije s Dodikom, antagoniziranja međunarodne zajednice i „političkog Sarajeva”, odnosno Bošnjaka, ali i onoga što je identitet Bosne i Hercegovine, a što nadilazi zbroj identiteta triju konstitutivnih naroda, izgradnja revizionističkog odnosa prema razdoblju prije Washingtonskog sporazuma, potiskivanje značenja postwashingtonskog savezništva Hrvata i Bošnjaka, prezriv odnos prema vrijednostima trajnog mira, nepromjenjivosti granica i ravnopravnosti suverenih država, što je osnova europske integracije, može izgledati smiješno, promašeno, besperspektivno, ali može biti i stvaranje vrlo opasne mine pod suverenom, jedinstvenom i održivom Bosnom i Hercegovinom.
To što Milanović radi, nije politika izvršne vlasti u Hrvatskoj, takva politika nema većinske potpore, ali Milanović se sve otvorenije oslanja na vrlo opasan supstrat, koji je već devedesetih Hrvatskoj stvorio nevjerojatne štete. A u BiH su zbog toga padale glave.
